„Ne može se 'početi ispočetka'! Jednom se počelo i više povratka nema“, kazao nam je o korizmi don Marko Tomić, župnik prozorski, koji je bio sugovornik na temu korizmenog vremena koje je, među ostalim, nazvao i vremenom razmišljanja...
Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Don Marko, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, rođen je 1952. u Brezovom Polju – župa Žepče. U 47 godina svojeg svećeništva obnašao je različita poslanja i službe. Iza redovita studija magistrirao je kanonsko pravo na poslijediplomskom studiju u Rimu. U ratu je bio u izbjeglištvu u Đakovu gdje je i predavao na tamošnjem KBF-u, potom je u Rimu 10 godina bio vicerektor Zavoda Sv. Jeronima. Također, predavao je na KBF-u u Sarajevu, radio u crkvenom sudu, bio sudski vikar, vicekancelar, postulator kauze Drinskih mučenica, župnik i sudac u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, a potom župnik na Kupresu i sada u Prozoru.
Poštovani don Marko, još jedna korizma je tu. Nova prigoda vjernicima „početi ispočetka“, u novim životnim okolnostima. Kako baš u ovakvim okolnostima i cjelokupnoj situaciji u svijetu današnjem vjerniku približiti bit korizme?
Ne može se „početi ispočetka“! Jednom se počelo i više povratka nema. Svaka nova okolnost je kušnja. U njoj dolazi do izražaja naša spremnost podnijeti određen napor da bi se uspjelo ostvariti ono što smo zacrtali ili što se od nas očekuje. Korizma je religiozni fenomen, i onaj koji se nađe pred kušnjom prihvatiti ili ne izazov njezina programa, to je prilika koja se može iskoristiti, ali i propustiti. Ako prihvatimo izazov, onda se pred nama odvija proces komu treba dati smisao u ispunjenju pojedinih napornih čina koji dobivaju svoj smisao kroz nakanu i učinak. Učinak se vidi vrlo često i u nama, ali se očituje i u različitim djelatnostima inspiriranima dobrotom i posebnim osjećajem ljubavi i poštovanja.
Ovo vrijeme započinje Čistom srijedom: Pepelnicom. Koji je njezin smisao, uzmemo li u obzir da se dan ranije završavaju poklade?
Poklade su narodni običaj koji je najvjerojatnije zadržan iz poganske kulture ritualnih plesova i običajnika, struktura povezanih sa slavljenjem pojedinih godišnjih doba, tjeranje zime i slično. Kršćani su taj fenomen uzeli kao oprost s obiljem i poobilnim blagovanjem mesa i mesnih jela kako bi na Čistu srijedu započeli nešto sasvim drugačije. Pepelom (u lukšiji) se otkuhalo sve posuđe da se s njega skine svaka masnoća, a u znak da se i mi na neki način podvrgavamo pokori, posipamo se pepelom i sjećamo se riječi koje izgovara svećenik u obredu pepeljanja: „Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah vratiti!“ Čista srijeda je posve nešto drugo od njezina jučerašnjeg dana. Počinje vrijeme ozbiljnosti, tiha djelovanja, pa i šutnje. Nema pjesme, nema glazbe ni vanjskog znaka radovanja, a sve u svrhu da se sjetimo veličanstvenih događaja Otkupljenja u Svetom trodnevlju, pa se upravo punih 40 dana pripremamo duhom i tjelesnim čišćenjem (post) na tu proslavu otajstva našeg spasenja. Od Čiste srijede do Trodnevlja je 40 dana (quadragesima) posta. A program? Obrati se i vjeruj evanđelju!
Što je stvarni sadržaj vremena koje nazivamo korizmeno?
Najjednostavnije rečeno, vrijeme ozbiljna razmišljanja, poniranja u svoje vlastito biće i pokušaj sagledati dokle smo se uspjeli udaljiti od sebe i drugih i u kojem smo stadiju naših vrijednosti koje živimo. Kakve su one i koje? Koliko smo na svom putu, ili smo u masi odlutali da ni ne znamo ni gdje smo ni što smo? To je razdoblje u kome trebamo naći vremena za sebe i posvetiti ga svojoj izgradnji. Naravno, i da hoćemo, ne možemo zanemariti svoje dnevne obveze, posao, obitelj i sve ono od čega nam je sazdan dan. Korizma se useljava u naše slobodno vrijeme u kome tražimo trenutak zabave, čavrljanja, priče, televizije, interneta, ispijanja kave i susretljiva razgovora u kome uglavnom ne pričamo o sebi, nego o trećem… Tu su i naši poroci, prekomjerne riječi, psovka, ovisnosti o kavi, cigareti, alkoholu, klađenju, internetu, telefonu, igrama na sreću… Čitav niz u koji treba itekako ozbiljno zagaziti. Ali prije svega treba stati i ne ulaziti u njih, nego ih izvana rješavati, u sebi! Ne treba početi iznova jer ćemo najvjerojatnije nastaviti istim putem, nego se treba zaustaviti i prekinuti s tim. Interesantno, ne trebamo ništa činiti! A zašto je to teško? Ne možemo iz početka, a ne da nam se zaustaviti! Izgleda nam nemoguće! A i jest!
Danas se često govori o potrebi obraćenja srca. Što se pod tim zapravo podrazumijeva?
Tu je srž poruke korizme. Sv. Augustin kaže da je Bog intimus intimo meo, skrovitost moje skrovitosti! Kako god počnemo računati, riječ je o srcu jer je ono izvor osjećajnosti i ljudskosti čovjekova bića. Ako ne zavirimo u taj najintimniji kutak svoga srca, nećemo Boga naći jer Isus upravo tu stanuje i prebiva u nama. Ako ga tu ne susretnemo, nećemo nikada susresti Isusa, nećemo se sprijateljiti s njim, neće nam značiti ništa i mi ćemo se uvijek vraćati svojim prohtjevima, navikama i grješnim stazama, jer se tu osjećamo svojima, pa čak i sretnima i zadovoljnima, i zabavno nam je tako! A sve to mora prestati, i to snagom događanja na koja ne možemo utjecati, a to je da vrijeme prolazi. Ako sam teški grješnik koji psuje Boga, nikada ga neću prestati psovati po svojoj perfekciji dok se ne susretnem s Njim i dok mi ne bude značio puno, da ne kažem sve, samo ga onda više neću vrijeđati. Onog koga se voli, njega se nikada ne vrijeđa. Tako je sa svim našim (zlo)djelima! Tek kad se s Njim u srcu svome susretnemo, zavolimo ga, počinje put drugačijeg života koji ne može zatajiti staru dionicu življenja. Ne možemo se obratiti da se izbriše naša prošlost. Ona nam, ako se obratimo, ostaje trajna uspomena na naše lutanje i upozorava nas da je moguće vratiti se na taj put. Ali ako je Bog sa mnom i ja s Njim, onda je to pravi Put. On će nam se pokazati Istinom! To dvoje nas vodi u Život. Doslovno i beskrajno.
Korizma je označena i kao razdoblje osobnoga „odlaska u pustinju“. Kako čovjek današnjice može „onamo poći“?
Vreva označava naš ulazak u taj vrtlog oko nas. Moguće je usred vreve i gužve biti posve sam. Vreva i glamur se mogu napraviti i u pustinji što nam zorno pokazuje grad kocke, poroka, zabave i svake vrste izazova, u pustinji Nevade, Las Vegas! Pustinja smo mi. U pustinji su nebo i zemlja koju je stvorio Bog koji prebiva u meni. I ništa više nema. Ni trave, ni bilja, ni vode, ni života, samo Bog i ja! Razgovaraj, susretni se! Sve će ti reći, a ti ćeš ga moći čuti jer ničega i nikoga više nema osim vas dvojice i pustoši! A davno već sve Njegove riječi su u Pismima koja ti je ostavio! Ima ih puno. Čitaj!
Koliko smo u opasnosti banaliziranja korizme, poglavito u svjetlu predstavljanja njezina sadržaja kroz nerijetku medijsku površnost i senzacionalizam?
Opet se vraćam našim običajima koji su vezani uz velike blagdane ili događaje: Božića, Uskrsa, sakramenata, koji su puni folklora i kroz stoljeća njegovane tradicije. One su uvijek popraćene obilnim jelom i bezmjernim pićem. Puno se vremena i umješnosti pokazuje da se to dotjera do savršenstva, a na kraju se prejedemo i napijemo da ni ne znamo za sebe. Napravimo od sebe, ne bih htio reći što da ne uvrijedim normalna bića s kojima se često uspoređuje takvo stanje čovjeka koji nema ni mjere ni ukusa ni ikakva pravog značaja. Božića, Uskrsa, prve pričesti, krizme, vjenčanja, pa ni sprovoda nema, to je usputno nešto što dođe, kao uspomena da je nešto nekad bilo! To samo koriste mediji i tu našu površnost iskoriste da obilno zarade. Time se puni proračun i kojekakvi mešetari koji obilno profitiraju! A mi smo pravi akteri. Baš u korizmi treba promisliti - treba li tako biti ili pak sasvim drugačije?
Mi se čak i ispovijedamo i pričešćujemo jer je Božić, Uskrs, patron… a ne da je to moja potreba za potporu obraćenja! Dakle, ne čisto srce, koje je kadro Boga gledati, nego običaj! A naravno iza toga nastavljam biti isti jer na ispovijedi uvijek „ponavljam isto“.
Iako post podrazumijeva dimenziju odricanja, kako ga je moguće pozitivno povezati sa slobodom?
Kako je korizma religiozna dimenzija, tako je i post u korizmi, ali i izvan nje. On mora biti apsolutno slobodan da bi imao svoj pravi smisao i učinak. Oko 800 milijuna ljudi posti jer nemaju što jesti, ni slobodno ni dragovoljno ni voljno, nego od nevolje i neimaštine! To nije post, to je glad – nevolja velika na našu sramotu, mislim cijelog svijeta. Na sve dobre ali i loše stvari koje u životu činimo, mi smo se opredijelili u jednom kritičnom trenutku odluke! Je li ona bila pod utjecajem napasti ili kušnje, ovisi o učinku koji jasno kaže je li to nešto dobro ili pogreška. Vidite, taj glas u nama koji nepogrješivo svjedoči vrijednost naših djela je glas prisutna Boga u nama, u glasu savjesti. On korigira i točno procjenjuje učinak naše slobode, a slobodni smo jer možemo se opredijeliti za jedno, pa za drugo, pa i oprječno tomu i svakom zdravom razumu, možemo, ali je li to dobro i ima li to smisla, to je pitanje uporabne stvarnosti naše slobode, odluke. Ne jedući možemo sebi uzročiti smrt. Dakle nije dobro. Ni kad ne jedemo, ni kad nemamo jesti! Što sad znači Kristovo upozorenje da ne živi čovjek samo o kruhu? Bilo je jasno i đavlu koji ga je kušao, a je li i nama? A što nam znači kad kaže „…ili jeli ili pili sve činite na veću slavu Božju“? Naši čini moraju imati svrhu i razlog zašto ih činimo! Samo na to pitanje treba odgovoriti. I to nam je teško. Naravno! Zlo ima tisuću ponuda, svaka „bolja od bolje“!
Sve se može kad se hoće, a što se hoće, to je moguće provesti kad je riječ osobno o nama, samo se treba slobodno opredijeliti. I odricanje nužno pretpostavlja slobodno opredjeljenje jer na kraju čovjek stvarno mora biti compos sui et subjecti, svjestan sebe i onoga što mu pripada! Ako nije tako, nije svoj, a čiji je onda! Ja sam, i htio bih biti, Božji! Opredijeli se – slobodno!
Za Crkvu u Hrvata karakteristična je naklonjenost pobožnosti križnoga puta koja privuče čak i one koji nisu redoviti na nedjeljnim misama. Kako biste Vi opisali ovaj „fenomen“?
Ljudi spontano ukazuju na vrijednost patnje koja najfinije brusi kristal i daje konačnu ljepotu i sjaj duši! Ona je jasna granica naših mogućnosti i pista uzleta prema Gospodinu uzdajući se i nadajući u Njegovo milosrđe, svjesni da nas neizmjerno ljubi, a temelj naše sigurnosti jest u tome da i mi ljubimo Njega! I onako On treba sve ostvariti, ja mu vjerujem i čvrsto se nadam!
Put križa je pobožnost u koju mi prigodno ulazimo sa suosjećanjem u događanja onomad, vezana uz muku i smrt Isusovu. Ljudi prema patnji, makar trenutno, imaju suosjećanje. Ali kad to postane rutina, onda je velika opasnost da ostane bez sadržaja. Evo jedan primjer. Imamo onaj klasični put križa u Biserju Sv. Ante i mnogim drugim molitvenicima i brošurama. Pokušao sam često uzeti drugu formu ili tematski put križa koji su veoma sadržajni i vrijedni. I dok ja molim, oni iz svojih brošurica ili molitvenika poluglasno čitaju svoj, „pravi“ put križa! Žao mi je, ali pretvorilo se u običaj i uokvirilo u formu! To posebno potvrđuju nedolaskom na sv. misu. I ponekad se dogodi da budu na putu križa, ali s mise odu!?
Ostaje uvijek dužno poštovanje većini koja se duhom pobožnosti klanjanja Gospodinu zahvaljuje za dar otkupljenja i spasenja!
Čega bi se naš narod trebao posebno odreći ove korizme, a što pozitivno naglasiti?
Naš narod bi se trebao odreći sebe (mislim na osobe), urediti svoje stanje, a onda se okrenuti djelovanju po formi vjere i svijesti da smo djeca Božja, njegovi sinovi i kćeri, i početi svjedočiti životom da to uistinu jesmo.
Primjer: želeći ostaviti dobar dojam u sredini kojoj se trebam predstaviti, dam si puno truda da se uredim, lijepo, koliko je moguće ukusno odjenem, dotjeram (ušminkam), kako bi oni koji me vide mogli zaključiti i dobiti dojam pristojna i uredna gospodina. A znam da sam doma ostavio krš i nered koji nije od jučer, nego skoro pa stalan. I nađem se u nečijem stanu koji je stvarno u nerednom stanju! Na što ja reagiram? Na njegov ili svoj nered? Moja reakcija je reakcija na kvadrat, reagiram i na svoj i na njegov nered! Zašto? Zato što znam, a ne činim! I još naiđem na isti ili gori primjer. Pored svega ostajem isti.
Mi kršćani smo se odrekli svog kršćanstva i živimo poganski ili agnostički, a kršteni smo. Zato smo čuđenje u svijetu, ali ne pozitivno, nego negativno. Zar jedan kršćanin može živjeti tako! Nema kolektivne odgovornosti, ali ima odgovornost zajednice koju vodi netko tko je apsolutni Gospodar, a on je život dao iz ljubavi za svakoga iz te zajednice. Ovo je specifična odgovornost kršćanina, svakog pojedinog, biti svjedok te Ljubavi! Učiniti sve da se ona uzvrati. Tada ćemo jedni s drugima biti u sasvim drugim odnosima. Kako s onima koji su dobri, tako i s onima koji nisu, jer nećemo ovisiti o njima, nego o sebi i svom Uzoru.
Odakle god pošli, kamo god išli, uvijek se vraćamo sebi i od nas sve počinje, nastavlja se i susreće s drugima i s događanjima oko nas. Važno je da znamo tko smo i što hoćemo i u tome budemo dobar primjer drugima, posebno onima koje upućujemo u život kroz odgoj i obrazovanje.
Ne treba se naš narod ničega odreći, ali treba sebi posvijestiti trenutak i početi uistinu živjeti svoju vjeru i poslanje.
nedjelja.ba
Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Don Marko, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, rođen je 1952. u Brezovom Polju – župa Žepče. U 47 godina svojeg svećeništva obnašao je različita poslanja i službe. Iza redovita studija magistrirao je kanonsko pravo na poslijediplomskom studiju u Rimu. U ratu je bio u izbjeglištvu u Đakovu gdje je i predavao na tamošnjem KBF-u, potom je u Rimu 10 godina bio vicerektor Zavoda Sv. Jeronima. Također, predavao je na KBF-u u Sarajevu, radio u crkvenom sudu, bio sudski vikar, vicekancelar, postulator kauze Drinskih mučenica, župnik i sudac u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, a potom župnik na Kupresu i sada u Prozoru.
Poštovani don Marko, još jedna korizma je tu. Nova prigoda vjernicima „početi ispočetka“, u novim životnim okolnostima. Kako baš u ovakvim okolnostima i cjelokupnoj situaciji u svijetu današnjem vjerniku približiti bit korizme?
Ne može se „početi ispočetka“! Jednom se počelo i više povratka nema. Svaka nova okolnost je kušnja. U njoj dolazi do izražaja naša spremnost podnijeti određen napor da bi se uspjelo ostvariti ono što smo zacrtali ili što se od nas očekuje. Korizma je religiozni fenomen, i onaj koji se nađe pred kušnjom prihvatiti ili ne izazov njezina programa, to je prilika koja se može iskoristiti, ali i propustiti. Ako prihvatimo izazov, onda se pred nama odvija proces komu treba dati smisao u ispunjenju pojedinih napornih čina koji dobivaju svoj smisao kroz nakanu i učinak. Učinak se vidi vrlo često i u nama, ali se očituje i u različitim djelatnostima inspiriranima dobrotom i posebnim osjećajem ljubavi i poštovanja.
Ovo vrijeme započinje Čistom srijedom: Pepelnicom. Koji je njezin smisao, uzmemo li u obzir da se dan ranije završavaju poklade?
Poklade su narodni običaj koji je najvjerojatnije zadržan iz poganske kulture ritualnih plesova i običajnika, struktura povezanih sa slavljenjem pojedinih godišnjih doba, tjeranje zime i slično. Kršćani su taj fenomen uzeli kao oprost s obiljem i poobilnim blagovanjem mesa i mesnih jela kako bi na Čistu srijedu započeli nešto sasvim drugačije. Pepelom (u lukšiji) se otkuhalo sve posuđe da se s njega skine svaka masnoća, a u znak da se i mi na neki način podvrgavamo pokori, posipamo se pepelom i sjećamo se riječi koje izgovara svećenik u obredu pepeljanja: „Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah vratiti!“ Čista srijeda je posve nešto drugo od njezina jučerašnjeg dana. Počinje vrijeme ozbiljnosti, tiha djelovanja, pa i šutnje. Nema pjesme, nema glazbe ni vanjskog znaka radovanja, a sve u svrhu da se sjetimo veličanstvenih događaja Otkupljenja u Svetom trodnevlju, pa se upravo punih 40 dana pripremamo duhom i tjelesnim čišćenjem (post) na tu proslavu otajstva našeg spasenja. Od Čiste srijede do Trodnevlja je 40 dana (quadragesima) posta. A program? Obrati se i vjeruj evanđelju!
Što je stvarni sadržaj vremena koje nazivamo korizmeno?
Najjednostavnije rečeno, vrijeme ozbiljna razmišljanja, poniranja u svoje vlastito biće i pokušaj sagledati dokle smo se uspjeli udaljiti od sebe i drugih i u kojem smo stadiju naših vrijednosti koje živimo. Kakve su one i koje? Koliko smo na svom putu, ili smo u masi odlutali da ni ne znamo ni gdje smo ni što smo? To je razdoblje u kome trebamo naći vremena za sebe i posvetiti ga svojoj izgradnji. Naravno, i da hoćemo, ne možemo zanemariti svoje dnevne obveze, posao, obitelj i sve ono od čega nam je sazdan dan. Korizma se useljava u naše slobodno vrijeme u kome tražimo trenutak zabave, čavrljanja, priče, televizije, interneta, ispijanja kave i susretljiva razgovora u kome uglavnom ne pričamo o sebi, nego o trećem… Tu su i naši poroci, prekomjerne riječi, psovka, ovisnosti o kavi, cigareti, alkoholu, klađenju, internetu, telefonu, igrama na sreću… Čitav niz u koji treba itekako ozbiljno zagaziti. Ali prije svega treba stati i ne ulaziti u njih, nego ih izvana rješavati, u sebi! Ne treba početi iznova jer ćemo najvjerojatnije nastaviti istim putem, nego se treba zaustaviti i prekinuti s tim. Interesantno, ne trebamo ništa činiti! A zašto je to teško? Ne možemo iz početka, a ne da nam se zaustaviti! Izgleda nam nemoguće! A i jest!
Danas se često govori o potrebi obraćenja srca. Što se pod tim zapravo podrazumijeva?
Tu je srž poruke korizme. Sv. Augustin kaže da je Bog intimus intimo meo, skrovitost moje skrovitosti! Kako god počnemo računati, riječ je o srcu jer je ono izvor osjećajnosti i ljudskosti čovjekova bića. Ako ne zavirimo u taj najintimniji kutak svoga srca, nećemo Boga naći jer Isus upravo tu stanuje i prebiva u nama. Ako ga tu ne susretnemo, nećemo nikada susresti Isusa, nećemo se sprijateljiti s njim, neće nam značiti ništa i mi ćemo se uvijek vraćati svojim prohtjevima, navikama i grješnim stazama, jer se tu osjećamo svojima, pa čak i sretnima i zadovoljnima, i zabavno nam je tako! A sve to mora prestati, i to snagom događanja na koja ne možemo utjecati, a to je da vrijeme prolazi. Ako sam teški grješnik koji psuje Boga, nikada ga neću prestati psovati po svojoj perfekciji dok se ne susretnem s Njim i dok mi ne bude značio puno, da ne kažem sve, samo ga onda više neću vrijeđati. Onog koga se voli, njega se nikada ne vrijeđa. Tako je sa svim našim (zlo)djelima! Tek kad se s Njim u srcu svome susretnemo, zavolimo ga, počinje put drugačijeg života koji ne može zatajiti staru dionicu življenja. Ne možemo se obratiti da se izbriše naša prošlost. Ona nam, ako se obratimo, ostaje trajna uspomena na naše lutanje i upozorava nas da je moguće vratiti se na taj put. Ali ako je Bog sa mnom i ja s Njim, onda je to pravi Put. On će nam se pokazati Istinom! To dvoje nas vodi u Život. Doslovno i beskrajno.
Korizma je označena i kao razdoblje osobnoga „odlaska u pustinju“. Kako čovjek današnjice može „onamo poći“?
Vreva označava naš ulazak u taj vrtlog oko nas. Moguće je usred vreve i gužve biti posve sam. Vreva i glamur se mogu napraviti i u pustinji što nam zorno pokazuje grad kocke, poroka, zabave i svake vrste izazova, u pustinji Nevade, Las Vegas! Pustinja smo mi. U pustinji su nebo i zemlja koju je stvorio Bog koji prebiva u meni. I ništa više nema. Ni trave, ni bilja, ni vode, ni života, samo Bog i ja! Razgovaraj, susretni se! Sve će ti reći, a ti ćeš ga moći čuti jer ničega i nikoga više nema osim vas dvojice i pustoši! A davno već sve Njegove riječi su u Pismima koja ti je ostavio! Ima ih puno. Čitaj!
Koliko smo u opasnosti banaliziranja korizme, poglavito u svjetlu predstavljanja njezina sadržaja kroz nerijetku medijsku površnost i senzacionalizam?
Opet se vraćam našim običajima koji su vezani uz velike blagdane ili događaje: Božića, Uskrsa, sakramenata, koji su puni folklora i kroz stoljeća njegovane tradicije. One su uvijek popraćene obilnim jelom i bezmjernim pićem. Puno se vremena i umješnosti pokazuje da se to dotjera do savršenstva, a na kraju se prejedemo i napijemo da ni ne znamo za sebe. Napravimo od sebe, ne bih htio reći što da ne uvrijedim normalna bića s kojima se često uspoređuje takvo stanje čovjeka koji nema ni mjere ni ukusa ni ikakva pravog značaja. Božića, Uskrsa, prve pričesti, krizme, vjenčanja, pa ni sprovoda nema, to je usputno nešto što dođe, kao uspomena da je nešto nekad bilo! To samo koriste mediji i tu našu površnost iskoriste da obilno zarade. Time se puni proračun i kojekakvi mešetari koji obilno profitiraju! A mi smo pravi akteri. Baš u korizmi treba promisliti - treba li tako biti ili pak sasvim drugačije?
Mi se čak i ispovijedamo i pričešćujemo jer je Božić, Uskrs, patron… a ne da je to moja potreba za potporu obraćenja! Dakle, ne čisto srce, koje je kadro Boga gledati, nego običaj! A naravno iza toga nastavljam biti isti jer na ispovijedi uvijek „ponavljam isto“.
Iako post podrazumijeva dimenziju odricanja, kako ga je moguće pozitivno povezati sa slobodom?
Kako je korizma religiozna dimenzija, tako je i post u korizmi, ali i izvan nje. On mora biti apsolutno slobodan da bi imao svoj pravi smisao i učinak. Oko 800 milijuna ljudi posti jer nemaju što jesti, ni slobodno ni dragovoljno ni voljno, nego od nevolje i neimaštine! To nije post, to je glad – nevolja velika na našu sramotu, mislim cijelog svijeta. Na sve dobre ali i loše stvari koje u životu činimo, mi smo se opredijelili u jednom kritičnom trenutku odluke! Je li ona bila pod utjecajem napasti ili kušnje, ovisi o učinku koji jasno kaže je li to nešto dobro ili pogreška. Vidite, taj glas u nama koji nepogrješivo svjedoči vrijednost naših djela je glas prisutna Boga u nama, u glasu savjesti. On korigira i točno procjenjuje učinak naše slobode, a slobodni smo jer možemo se opredijeliti za jedno, pa za drugo, pa i oprječno tomu i svakom zdravom razumu, možemo, ali je li to dobro i ima li to smisla, to je pitanje uporabne stvarnosti naše slobode, odluke. Ne jedući možemo sebi uzročiti smrt. Dakle nije dobro. Ni kad ne jedemo, ni kad nemamo jesti! Što sad znači Kristovo upozorenje da ne živi čovjek samo o kruhu? Bilo je jasno i đavlu koji ga je kušao, a je li i nama? A što nam znači kad kaže „…ili jeli ili pili sve činite na veću slavu Božju“? Naši čini moraju imati svrhu i razlog zašto ih činimo! Samo na to pitanje treba odgovoriti. I to nam je teško. Naravno! Zlo ima tisuću ponuda, svaka „bolja od bolje“!
Sve se može kad se hoće, a što se hoće, to je moguće provesti kad je riječ osobno o nama, samo se treba slobodno opredijeliti. I odricanje nužno pretpostavlja slobodno opredjeljenje jer na kraju čovjek stvarno mora biti compos sui et subjecti, svjestan sebe i onoga što mu pripada! Ako nije tako, nije svoj, a čiji je onda! Ja sam, i htio bih biti, Božji! Opredijeli se – slobodno!
Za Crkvu u Hrvata karakteristična je naklonjenost pobožnosti križnoga puta koja privuče čak i one koji nisu redoviti na nedjeljnim misama. Kako biste Vi opisali ovaj „fenomen“?
Ljudi spontano ukazuju na vrijednost patnje koja najfinije brusi kristal i daje konačnu ljepotu i sjaj duši! Ona je jasna granica naših mogućnosti i pista uzleta prema Gospodinu uzdajući se i nadajući u Njegovo milosrđe, svjesni da nas neizmjerno ljubi, a temelj naše sigurnosti jest u tome da i mi ljubimo Njega! I onako On treba sve ostvariti, ja mu vjerujem i čvrsto se nadam!
Put križa je pobožnost u koju mi prigodno ulazimo sa suosjećanjem u događanja onomad, vezana uz muku i smrt Isusovu. Ljudi prema patnji, makar trenutno, imaju suosjećanje. Ali kad to postane rutina, onda je velika opasnost da ostane bez sadržaja. Evo jedan primjer. Imamo onaj klasični put križa u Biserju Sv. Ante i mnogim drugim molitvenicima i brošurama. Pokušao sam često uzeti drugu formu ili tematski put križa koji su veoma sadržajni i vrijedni. I dok ja molim, oni iz svojih brošurica ili molitvenika poluglasno čitaju svoj, „pravi“ put križa! Žao mi je, ali pretvorilo se u običaj i uokvirilo u formu! To posebno potvrđuju nedolaskom na sv. misu. I ponekad se dogodi da budu na putu križa, ali s mise odu!?
Ostaje uvijek dužno poštovanje većini koja se duhom pobožnosti klanjanja Gospodinu zahvaljuje za dar otkupljenja i spasenja!
Čega bi se naš narod trebao posebno odreći ove korizme, a što pozitivno naglasiti?
Naš narod bi se trebao odreći sebe (mislim na osobe), urediti svoje stanje, a onda se okrenuti djelovanju po formi vjere i svijesti da smo djeca Božja, njegovi sinovi i kćeri, i početi svjedočiti životom da to uistinu jesmo.
Primjer: želeći ostaviti dobar dojam u sredini kojoj se trebam predstaviti, dam si puno truda da se uredim, lijepo, koliko je moguće ukusno odjenem, dotjeram (ušminkam), kako bi oni koji me vide mogli zaključiti i dobiti dojam pristojna i uredna gospodina. A znam da sam doma ostavio krš i nered koji nije od jučer, nego skoro pa stalan. I nađem se u nečijem stanu koji je stvarno u nerednom stanju! Na što ja reagiram? Na njegov ili svoj nered? Moja reakcija je reakcija na kvadrat, reagiram i na svoj i na njegov nered! Zašto? Zato što znam, a ne činim! I još naiđem na isti ili gori primjer. Pored svega ostajem isti.
Mi kršćani smo se odrekli svog kršćanstva i živimo poganski ili agnostički, a kršteni smo. Zato smo čuđenje u svijetu, ali ne pozitivno, nego negativno. Zar jedan kršćanin može živjeti tako! Nema kolektivne odgovornosti, ali ima odgovornost zajednice koju vodi netko tko je apsolutni Gospodar, a on je život dao iz ljubavi za svakoga iz te zajednice. Ovo je specifična odgovornost kršćanina, svakog pojedinog, biti svjedok te Ljubavi! Učiniti sve da se ona uzvrati. Tada ćemo jedni s drugima biti u sasvim drugim odnosima. Kako s onima koji su dobri, tako i s onima koji nisu, jer nećemo ovisiti o njima, nego o sebi i svom Uzoru.
Odakle god pošli, kamo god išli, uvijek se vraćamo sebi i od nas sve počinje, nastavlja se i susreće s drugima i s događanjima oko nas. Važno je da znamo tko smo i što hoćemo i u tome budemo dobar primjer drugima, posebno onima koje upućujemo u život kroz odgoj i obrazovanje.
Ne treba se naš narod ničega odreći, ali treba sebi posvijestiti trenutak i početi uistinu živjeti svoju vjeru i poslanje.
nedjelja.ba
