Sestra Marinela smatra i kako nije dovoljno biti samo redovnica nade, nego tu nadu svaka redovnica treba svjedočiti današnjem svijetu. Današnje vrijeme, drži, treba redovnicu iz svijeta. Ali ne da se poistovjeti sa svijetom, nego da radikalno živi Riječ Božju i svoju karizmu.
Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik
Sestra Marinela Zeko rođena je 23. ožujka 1967. u Rostovu, u župi Sv. Ilije kod Novog Travnika. Potječe iz vjerničke obitelji sa sedmero djece. Pripada Družbi sestara Služavki Malog Isusa, a prve je zavjete položila 14. kolovoza 1986. na Dolorozi u samostanu Družbe u Čardaku. U Zagrebu je završila Opću gimnaziju i Srednju glazbenu školu te Katehetski institut i Institut za kršćansku duhovnost.
Najveći je dio života provela kao vjeroučiteljica školskog i župskog vjeronauka, kao i u vođenju crkvenih zborova i obavljanju sakristanskih poslova. Posebice ističe šestogodišnji rad u Stadlerovu dječjem Egiptu gdje je, prema vlastitu sudu, pobliže mogla osjetiti srce karizme Družbe kojoj pripada. Trenutačno djeluje u župi Gromiljak kao vjeroučiteljica i pastoralna suradnica te i u duhovnom centru Kuća Navještenja. Povod za razgovor sa s. Marinelom je Redovnički dan u BiH koji se obilježava 6. rujna.
Mnogi kažu, poštovana s. Marinela, kako je redovništvo nezasluženi dar Božji. Kako taj dar prepoznati i razvijati ga do plodova istinskog nasljedovanja Isusa Krista?
Redovništvo ima veliku vrijednost i ulogu, kako u Crkvi, tako i u društvu, nesamo za redovnike, nego i za sve vjernike i za današnji svijet. Ako malo zavirimou povijest, vidjet ćemo da su redovnici davali veliki doprinos znanosti, kulturi,odgoju, umjetnosti i drugim područjima. No, to nije bitno za redovnički život. Bitnoje evanđelje koje svaka zajednica nastoji živjeti u skladu sa svojomkarizmom. Svatko od nas u svom životu posjeduje puno nezasluženih darova.Jedan od darova je Božji poziv. Nijedan redovnik/ica nije pozvan/a samo radisebe. Redovnica je osoba za druge.
Bog nikoga ne poziva bez razloga, kaotakovo redovništvo je nezasluženi dar za sadašnjost i budućnost. Smatram da seredovnički poziv ne može živjeti ako nije prihvaćen kao dar i poslanje odGospodina. Isus kaže: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16).Dakle, nasljedovanje Krista može se razumjeti samo u svjetlu vjere. Ostaviti svei nasljedovati Krista to bi trebao biti program za svaku pozvanu osobu.
Kako ste Vi prepoznali taj dar i odabrali baš Družbu sestara Služavki Maloga Isusa?
U mom redovničkom pozivu nema ništa posebno. Davno je to bilo kad me jeGospodin pozvao u redovnički život. Moram priznati da tada kao maladjevojčica od deset godina nisam niti znala što je to redovnički život u svojsvojoj biti. Zanimljivo je i to da prije dolaska u samostan nisam imala prigodusresti redovnicu. U mojoj obitelji molilo se Boga. Roditelji su brižno pazili isvojim primjerom nas djecu poticali da se nedjeljna sveta misa ne izostavlja. Užupi je bio organiziran redoviti župni vjeronauk.
Sjećam se da sam poslijejednog sata vjeronauka koji je bio posvećen Majci Tereziji izrazila tadašnjemžupniku preč. Peri Pranjiću da i ja želim biti časna sestra. Redove u Crkvinisam poznavala tako da me je župnik Pranjić poslao u Družbu sestara SMI. Jasam svoje zvanje učvrstila u samostanu. Zahvalna sam Gospodinu za svakusestru koja mi je pomogla na putu duhovnog poziva i da zavolim i živim karizmusestara SMI.
Što je posebnost poslanja i duhovnosti Vaše Družbe?
Družba sestara Služavki Malog Isusa je papinskog prava u kojoj njezinečlanice teže za svetošću održavajući zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti,prema životu i nauku Krista učitelja i svoga utemeljitelja sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera. Poslanje Družbe je živjeti otajstvo utjelovljenjaprema Bogu i čovjeku. Naš utemeljitelj sluga Stadler piše sestrama: „MaliIsus htio je imati malene duhom, da Gospodina Isusa to više i većma zavolitešto je manji.“ U našim Konstitucijama u čl. br. 5 piše: „Poslanje Družbe jesudjelovati u životu Crkve, brinući se za nejaku Isusovu braću, bolesne,napuštenu djecu.“ Duhovnost Služavka Maloga Isusa crpi iz otajstvaUtjelovljenja.
Uzor svakoj sestri Služavki je Isus. U otajstvu djeteta, kojegatražimo u gladnima, u ljudima siromasima i poistovjećivati se s njime krozosobni rast. Naš Utemeljitelj neprestano je poticao sestre na pobožnost premaDjetetu Isusu. Otajstvo njegova utjelovljenja i rođenja sestre svakodnevnorazmatraju i crpe. Utemeljitelj sluga Božji Stadler ostavio nam je u trajno promišljanje:„Kao Služavkama Maloga Isusa da upravo gorite od ljubavi prema njemu.“
Koji su zapravo „uvjeti“ da bi se postalo redovnicom?
Kao odgovor na ovo pitanje nudi se evanđeoski poziv: „Molite Gospodara žetveda radnike pošalje u svoju žetvu“ (Lk 10,2). Svako zvanje je izmoljeno ili gatreba izmoliti. Traži se slobodna volja. Važnu ulogu u odabiru duhovnog zvanjaimaju sređene obitelji i dobro organizirana župna zajednica. Jedan od uvjeta je iradosno svjedočenje onih koji su već u duhovnom pozivu. Osobama koje se odlučeizbliza slijediti Krista potrebna je podrška. Svaka podrška i hrabrenje dobrosu došli, bilo u obitelji, društvu ili redovničkoj zajednici. Potrebno je da osobakoja želi biti redovnica vjeruje kako je Bog poziva. Uz to, potrebno je daredovnička zajednica prepozna autentičnost Božjeg poziva. Molitva je odiznimne važnosti. Molitva bi trebala postati odraz našeg zajedništva isvjedočenja, ako toga nema, onda molitva na neki način ostaje neuslišana.
Redovnički život nosi i težine i radosti. Kako biste iskustvo svojega redovničkog života ispričali nekomu tko uopće nije redovnik/ica?
Nijedan životni poziv nije pošteđen životnih izazova, životnih poteškoća, bolesti,nerazumijevanja, tako i redovnički poziv. U današnjem vremenu teško je nekomispričati naš način života, koji je utemeljen na evanđelju. Živimo u vremenupunom različitih ponuda, vremenu u kome se traži uspjeh bez žrtve. Ponekadrazmišljam da bi bilo najbolje pojedince pozvati u naše zajednice i da u njimažive jedno izvjesno vrijeme te da osjete kako su redovničke osobe normalne,radosne i duhovno zdrave. Svoje redovničko iskustvo života gledam realno, bez nekog uljepšavanja.
Bilo je uspona i padova, uza sve to vrijedno je dati sebe,staviti se u službu služenja. Potrebna je stalna motivacija – želim i trebam.Poznato nam je da nas redovnice neki ljudi stavljaju u svoje određene kalupe.Smatraju kako smo zaostale i da nismo dovoljno prisutne u svijetu. Neki drugi videnas kao blagoslov i sigurnost. Unatoč tomu treba ostati vjeran evanđelju i svojojkarizmi. Smatram da mi redovnice možemo i danas biti bliske suvremenomčovjeku.
U kontekstu rečenoga, kakvu redovnicu traži današnje vrijeme?
Redovnici su osobe posvećenog života blagoslov Crkvi. Stoga današnje vrijemetreba redovnicu nade, jer redovnica po svojim zavjetima ima snažniju obvezubiti moliteljica nade. Danas većina redovničkih zajednica suočava se sastvarnošću smanjena broja novih duhovnih zvanja. Koliko god se radilo napastoralu duhovnih zvanja. Kako odgovoriti na ovo pitanje? Smatram da nijedovoljno biti samo redovnica nade, tu nadu svaka redovnica treba svjedočitidanašnjem svijetu. Današnje vrijeme treba redovnicu iz svijeta, ne da sepoistovjeti sa svijetom, nego radikalno živi Riječ Božju i svoju karizmu. Sve višečujemo da je redovništvo zastarjelo, i kao takvo ono nema smisla. Zašto je totako?
Zato što današnji čovjek teži biti u središtu pozornosti, treba biti najbolji,najljepši… Redovnica današnjeg vremena treba biti suprotno od toga. Onatreba biti ponizna, biti znak vjere, i kao takva privlačiti ljude da slijede našprimjer.Sveta Mala Terezija, koju slavimo 1. listopada, uči nas duhovnosti malihstvari.
Većina nas, naime, nikada u životu neće biti u prigodi napraviti nešto epohalno veliko, ali smo svaki dan u prilici činiti svakodnevne, male stvari. Je li to, uz ostalo, i formula za redovnički život?
Dobro ste istaknuli da je malenost zajednička svim redovnicima. Ovdje ćunaglasiti: naš utemeljitelj sluga Božji Stadler nam piše: „Nitko nam ne brani dabudemo maleni u služenju.“ Da bismo bili maleni, trebamo biti poput djece.Isus nam je dao jasnu poruku: „Tko god se dakle ponizi kao dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom“ (Lk 9,46). Tamo gdje je oholost na prvommjestu, tu nema poniznosti. Poniznost je služenje u malenosti, jednostavnosti.Iz malenosti proizlazi žrtva. Samo maleni mogu podnijeti žrtvu. Trebamo sepredati za druge onakvi kakvi jesmo, odbaciti sebični interes.
Naš Utemeljiteljpokazao nam je najdivniji dar služenja u malenosti. Za uzor nam je dao malenodijete. U pismu sestrama piše: „Dao Mali Isus da vi i ja s vama budete krotke iponizne u srcu. Pa ćete uživati onaj mir koji svijet ne može dati, a niti gauzeti.“I u današnje vrijeme može se služiti u skrovitosti, kroz svakodnevna mala djela.Veličina redovnice treba se očitovati u malenosti u poniznom i strpljivompredanju. Tu malenost trebaju prepoznati oni kojima smo poslane i kao pozivda i oni stanu na stranu malenih. Svatko od nas treba si postaviti pitanje: Čemu se divim – velikim djelima ili malim stvarima iz kojih nastaju velika djela zaBoga i čovjeka?
Prije nekoliko godina papa Franjo potaknuo je redovnice i redovnike na „obnovu Crkve“, odnosno da „probude svijet“, „iziđu iz sebe“ i „budu Crkva koja izlazi“. Veliki su to zadatci. Kako im odgovoriti?
Teško je dati odgovor na ovo pitanje. Ovaj poticaj pape Franje zahtjevan je,traži cijelu osobu. Obnova Crkve počinje od pojedinca. Smatram da svakiredovnik/ica svakodnevno treba tražiti više, a ne biti zadovoljan/a mlakošću.Pozvani smo na obnovu Crkve na Kristov način, a to znači treba biti „sol svijeta“.Ne se udaljavati od svoje karizme i ljudi kojima služimo. Crkva je kroz svojudugu povijest prolazila kroz razne krize i uvijek je opstala. U naše vrijeme vidljivje znak krize vjere. Zbog krize vjere mnoštvo ljudi živi u tami i izgubljenosti.
Nesmijemo biti imuni i zatvoriti se u svoje zajednice. Gdje god postoje odbačeni,nemoćni, izgubljeni ljudi o kojima nitko ne brine, tu bismo trebali izići iz sebe. PapaFranjo ističe da se samo po iskrenoj molitvi izlazi iz sebe. Svaki redovnik kojiosjeća radost svakodnevnog susreta sa svojim Gospodinom, dopušta da gaGospodin potiče na otvorenost i potrebu suvremenog čovjeka. Nadalje isti Papapotiče redovnike da se aktivno uključe u život Crkve. Redovnici su pozvanii s pravom se od nas očekuje da se zalažemo za pravednost, posebno da sezauzimamo za siromašne.
Obično se kaže kako za kršćanina postoje samo dva puta: obiteljski život ili duhovni poziv. Vi ste pak jednom prigodom kazali „ako nemamo zdrave obitelji i zajedništva u obiteljima, nema onda zdrava zajedništva ni društva“. Prema Vašem sudu, u kakvom društvu mi u Bosni i Hercegovini živimo danas?
Živimo u takvom društvu kakvom živimo… Živimo u svijetu u kome granicaizmeđu virtualnog i stvarnog svijeta sve teže dolaze do izražaja; U virtualnom svijetu, ako smo se udaljili od bitnog, stvarnog, zapravo, gubimo se. Slušajućiljude oko sebe, netko kaže da su „prije bila bolja vremena“, netko govori: „Doći ćebolja vremena“… Boljih vremena nema, treba živjeti sadašnji trenutak, bezobzira na razne izazove. Ako čekamo bolja vremena, postoji opasnost da nedjelujemo. Dakle, živjeti u današnjem vremenu i sve dati od sebe.
Kao ljudi svismo podložni utjecajima drugih. Važno je znati da oni kojima smo okruženiprenose na nas svoja raspoloženja, kako dobra, tako i loša. Stoga nije nebitno ukakvom okruženju živimo. Svojim ponašanjem u drugima trebamo stvoritipozitivno ozračje. Brzi način života, nažalost, donosi i svoje posljedice. Nemamovremena za druge. Ne smijemo dopustiti da nas današnji stil života ispraznisvojim nametanjem. Ispunimo mi današnje društvo živim Bogom kojeg nosimou sebi. Božja prisutnost daje nam snagu da možemo djelovati i živjeti po Božjemnadahnuću.
Svjedočimo, nažalost, kako muškarci i žene – sve češće! – uopće ne ulaze u brak, niti se zavjetuju i zaređuju. Ali su, istodobno, ipak bliski i aktivni u Crkvi. Kakva je, prema Vašem sudu, budućnost redovništva s obzirom na aktualni stil života?
Teško je govoriti o budućnosti, ona je u Božjim rukama. Psalmist nam govori:„Prepusti Gospodinu putove svoje i on će sve voditi“ (Ps 37,5). Na nama jemoliti, raditi, svjedočiti i žrtvovati se. Suvremeni način življenja doveo je doovakvog stila života. To znači da je dovelo u krizu obiteljske vrjednote i želju zaduhovnim pozivom. No, redovništvo ima svoju budućnost. Bog uvijek nađe načinna koji poziva.
Vidljivo je kako je u današnje vrijeme manji broj onih koji seodazivaju u redovnički stalež. Ne treba se, međutim, obeshrabriti. Naša osobna izajednička odgovornost je u buđenju novih zvanja. Da bi mladi prihvatili poziv,veliku ulogu ima svjedočanstvo našeg osobnog života, življenoga u radosti iotvorenosti. U radu s mladima osjetila sam da ih nose ideali, no s druge straneobilježeni su krhkošću. Mladi koji nam dolaze žele vidjeti u nama istinskesvjedoke. Redovništvo je opstalo stoljećima, prolazeći kroz razdoblja rasta iopadanja. Smatram da će nastaviti rasti i dalje ako se pravilno prilagodimopotrebi Crkve i svijeta. U krizi zvanja ne smijemo biti pesimistični, negoprepustimo se Božjoj providnosti. Još uvijek u našim obiteljima i župama imažive vjere iz koje će stasati mladi vjernici i nova duhovna zvanja.
Što biste na kraju poručili osobama koje razmišljaju o redovničkom životu?
Taj se odgovor skriva u svakom srcu. Da se odazovu pozivu, jer poziv nije slučajnost. Za djevojke koje traže svoj put, neka budu hrabre. Mislim da je prvi odgovor na ovo pitanje zapravo moj način života. Svaku djevojku koja osjeća poziv za redovništvom treba potaknuti da odgovor na poziv traži više u komunikaciji s Bogom. Dakle, kroz molitvu tražiti odgovor. Poruka djevojkama ako osjete da ih Gospodin zove: Ne bojte se, budite hrabre i prihvatite dar poziva. Ako vas Gospodin poziva, On će i biti vaša snaga.
Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik
Sestra Marinela Zeko rođena je 23. ožujka 1967. u Rostovu, u župi Sv. Ilije kod Novog Travnika. Potječe iz vjerničke obitelji sa sedmero djece. Pripada Družbi sestara Služavki Malog Isusa, a prve je zavjete položila 14. kolovoza 1986. na Dolorozi u samostanu Družbe u Čardaku. U Zagrebu je završila Opću gimnaziju i Srednju glazbenu školu te Katehetski institut i Institut za kršćansku duhovnost.
Najveći je dio života provela kao vjeroučiteljica školskog i župskog vjeronauka, kao i u vođenju crkvenih zborova i obavljanju sakristanskih poslova. Posebice ističe šestogodišnji rad u Stadlerovu dječjem Egiptu gdje je, prema vlastitu sudu, pobliže mogla osjetiti srce karizme Družbe kojoj pripada. Trenutačno djeluje u župi Gromiljak kao vjeroučiteljica i pastoralna suradnica te i u duhovnom centru Kuća Navještenja. Povod za razgovor sa s. Marinelom je Redovnički dan u BiH koji se obilježava 6. rujna.
Mnogi kažu, poštovana s. Marinela, kako je redovništvo nezasluženi dar Božji. Kako taj dar prepoznati i razvijati ga do plodova istinskog nasljedovanja Isusa Krista?
Redovništvo ima veliku vrijednost i ulogu, kako u Crkvi, tako i u društvu, nesamo za redovnike, nego i za sve vjernike i za današnji svijet. Ako malo zavirimou povijest, vidjet ćemo da su redovnici davali veliki doprinos znanosti, kulturi,odgoju, umjetnosti i drugim područjima. No, to nije bitno za redovnički život. Bitnoje evanđelje koje svaka zajednica nastoji živjeti u skladu sa svojomkarizmom. Svatko od nas u svom životu posjeduje puno nezasluženih darova.Jedan od darova je Božji poziv. Nijedan redovnik/ica nije pozvan/a samo radisebe. Redovnica je osoba za druge.
Bog nikoga ne poziva bez razloga, kaotakovo redovništvo je nezasluženi dar za sadašnjost i budućnost. Smatram da seredovnički poziv ne može živjeti ako nije prihvaćen kao dar i poslanje odGospodina. Isus kaže: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16).Dakle, nasljedovanje Krista može se razumjeti samo u svjetlu vjere. Ostaviti svei nasljedovati Krista to bi trebao biti program za svaku pozvanu osobu.
Kako ste Vi prepoznali taj dar i odabrali baš Družbu sestara Služavki Maloga Isusa?
U mom redovničkom pozivu nema ništa posebno. Davno je to bilo kad me jeGospodin pozvao u redovnički život. Moram priznati da tada kao maladjevojčica od deset godina nisam niti znala što je to redovnički život u svojsvojoj biti. Zanimljivo je i to da prije dolaska u samostan nisam imala prigodusresti redovnicu. U mojoj obitelji molilo se Boga. Roditelji su brižno pazili isvojim primjerom nas djecu poticali da se nedjeljna sveta misa ne izostavlja. Užupi je bio organiziran redoviti župni vjeronauk.
Sjećam se da sam poslijejednog sata vjeronauka koji je bio posvećen Majci Tereziji izrazila tadašnjemžupniku preč. Peri Pranjiću da i ja želim biti časna sestra. Redove u Crkvinisam poznavala tako da me je župnik Pranjić poslao u Družbu sestara SMI. Jasam svoje zvanje učvrstila u samostanu. Zahvalna sam Gospodinu za svakusestru koja mi je pomogla na putu duhovnog poziva i da zavolim i živim karizmusestara SMI.
Što je posebnost poslanja i duhovnosti Vaše Družbe?
Družba sestara Služavki Malog Isusa je papinskog prava u kojoj njezinečlanice teže za svetošću održavajući zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti,prema životu i nauku Krista učitelja i svoga utemeljitelja sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera. Poslanje Družbe je živjeti otajstvo utjelovljenjaprema Bogu i čovjeku. Naš utemeljitelj sluga Stadler piše sestrama: „MaliIsus htio je imati malene duhom, da Gospodina Isusa to više i većma zavolitešto je manji.“ U našim Konstitucijama u čl. br. 5 piše: „Poslanje Družbe jesudjelovati u životu Crkve, brinući se za nejaku Isusovu braću, bolesne,napuštenu djecu.“ Duhovnost Služavka Maloga Isusa crpi iz otajstvaUtjelovljenja.
Uzor svakoj sestri Služavki je Isus. U otajstvu djeteta, kojegatražimo u gladnima, u ljudima siromasima i poistovjećivati se s njime krozosobni rast. Naš Utemeljitelj neprestano je poticao sestre na pobožnost premaDjetetu Isusu. Otajstvo njegova utjelovljenja i rođenja sestre svakodnevnorazmatraju i crpe. Utemeljitelj sluga Božji Stadler ostavio nam je u trajno promišljanje:„Kao Služavkama Maloga Isusa da upravo gorite od ljubavi prema njemu.“
Koji su zapravo „uvjeti“ da bi se postalo redovnicom?
Kao odgovor na ovo pitanje nudi se evanđeoski poziv: „Molite Gospodara žetveda radnike pošalje u svoju žetvu“ (Lk 10,2). Svako zvanje je izmoljeno ili gatreba izmoliti. Traži se slobodna volja. Važnu ulogu u odabiru duhovnog zvanjaimaju sređene obitelji i dobro organizirana župna zajednica. Jedan od uvjeta je iradosno svjedočenje onih koji su već u duhovnom pozivu. Osobama koje se odlučeizbliza slijediti Krista potrebna je podrška. Svaka podrška i hrabrenje dobrosu došli, bilo u obitelji, društvu ili redovničkoj zajednici. Potrebno je da osobakoja želi biti redovnica vjeruje kako je Bog poziva. Uz to, potrebno je daredovnička zajednica prepozna autentičnost Božjeg poziva. Molitva je odiznimne važnosti. Molitva bi trebala postati odraz našeg zajedništva isvjedočenja, ako toga nema, onda molitva na neki način ostaje neuslišana.
Redovnički život nosi i težine i radosti. Kako biste iskustvo svojega redovničkog života ispričali nekomu tko uopće nije redovnik/ica?
Nijedan životni poziv nije pošteđen životnih izazova, životnih poteškoća, bolesti,nerazumijevanja, tako i redovnički poziv. U današnjem vremenu teško je nekomispričati naš način života, koji je utemeljen na evanđelju. Živimo u vremenupunom različitih ponuda, vremenu u kome se traži uspjeh bez žrtve. Ponekadrazmišljam da bi bilo najbolje pojedince pozvati u naše zajednice i da u njimažive jedno izvjesno vrijeme te da osjete kako su redovničke osobe normalne,radosne i duhovno zdrave. Svoje redovničko iskustvo života gledam realno, bez nekog uljepšavanja.
Bilo je uspona i padova, uza sve to vrijedno je dati sebe,staviti se u službu služenja. Potrebna je stalna motivacija – želim i trebam.Poznato nam je da nas redovnice neki ljudi stavljaju u svoje određene kalupe.Smatraju kako smo zaostale i da nismo dovoljno prisutne u svijetu. Neki drugi videnas kao blagoslov i sigurnost. Unatoč tomu treba ostati vjeran evanđelju i svojojkarizmi. Smatram da mi redovnice možemo i danas biti bliske suvremenomčovjeku.
U kontekstu rečenoga, kakvu redovnicu traži današnje vrijeme?
Redovnici su osobe posvećenog života blagoslov Crkvi. Stoga današnje vrijemetreba redovnicu nade, jer redovnica po svojim zavjetima ima snažniju obvezubiti moliteljica nade. Danas većina redovničkih zajednica suočava se sastvarnošću smanjena broja novih duhovnih zvanja. Koliko god se radilo napastoralu duhovnih zvanja. Kako odgovoriti na ovo pitanje? Smatram da nijedovoljno biti samo redovnica nade, tu nadu svaka redovnica treba svjedočitidanašnjem svijetu. Današnje vrijeme treba redovnicu iz svijeta, ne da sepoistovjeti sa svijetom, nego radikalno živi Riječ Božju i svoju karizmu. Sve višečujemo da je redovništvo zastarjelo, i kao takvo ono nema smisla. Zašto je totako?
Zato što današnji čovjek teži biti u središtu pozornosti, treba biti najbolji,najljepši… Redovnica današnjeg vremena treba biti suprotno od toga. Onatreba biti ponizna, biti znak vjere, i kao takva privlačiti ljude da slijede našprimjer.Sveta Mala Terezija, koju slavimo 1. listopada, uči nas duhovnosti malihstvari.
Većina nas, naime, nikada u životu neće biti u prigodi napraviti nešto epohalno veliko, ali smo svaki dan u prilici činiti svakodnevne, male stvari. Je li to, uz ostalo, i formula za redovnički život?
Dobro ste istaknuli da je malenost zajednička svim redovnicima. Ovdje ćunaglasiti: naš utemeljitelj sluga Božji Stadler nam piše: „Nitko nam ne brani dabudemo maleni u služenju.“ Da bismo bili maleni, trebamo biti poput djece.Isus nam je dao jasnu poruku: „Tko god se dakle ponizi kao dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom“ (Lk 9,46). Tamo gdje je oholost na prvommjestu, tu nema poniznosti. Poniznost je služenje u malenosti, jednostavnosti.Iz malenosti proizlazi žrtva. Samo maleni mogu podnijeti žrtvu. Trebamo sepredati za druge onakvi kakvi jesmo, odbaciti sebični interes.
Naš Utemeljiteljpokazao nam je najdivniji dar služenja u malenosti. Za uzor nam je dao malenodijete. U pismu sestrama piše: „Dao Mali Isus da vi i ja s vama budete krotke iponizne u srcu. Pa ćete uživati onaj mir koji svijet ne može dati, a niti gauzeti.“I u današnje vrijeme može se služiti u skrovitosti, kroz svakodnevna mala djela.Veličina redovnice treba se očitovati u malenosti u poniznom i strpljivompredanju. Tu malenost trebaju prepoznati oni kojima smo poslane i kao pozivda i oni stanu na stranu malenih. Svatko od nas treba si postaviti pitanje: Čemu se divim – velikim djelima ili malim stvarima iz kojih nastaju velika djela zaBoga i čovjeka?
Prije nekoliko godina papa Franjo potaknuo je redovnice i redovnike na „obnovu Crkve“, odnosno da „probude svijet“, „iziđu iz sebe“ i „budu Crkva koja izlazi“. Veliki su to zadatci. Kako im odgovoriti?
Teško je dati odgovor na ovo pitanje. Ovaj poticaj pape Franje zahtjevan je,traži cijelu osobu. Obnova Crkve počinje od pojedinca. Smatram da svakiredovnik/ica svakodnevno treba tražiti više, a ne biti zadovoljan/a mlakošću.Pozvani smo na obnovu Crkve na Kristov način, a to znači treba biti „sol svijeta“.Ne se udaljavati od svoje karizme i ljudi kojima služimo. Crkva je kroz svojudugu povijest prolazila kroz razne krize i uvijek je opstala. U naše vrijeme vidljivje znak krize vjere. Zbog krize vjere mnoštvo ljudi živi u tami i izgubljenosti.
Nesmijemo biti imuni i zatvoriti se u svoje zajednice. Gdje god postoje odbačeni,nemoćni, izgubljeni ljudi o kojima nitko ne brine, tu bismo trebali izići iz sebe. PapaFranjo ističe da se samo po iskrenoj molitvi izlazi iz sebe. Svaki redovnik kojiosjeća radost svakodnevnog susreta sa svojim Gospodinom, dopušta da gaGospodin potiče na otvorenost i potrebu suvremenog čovjeka. Nadalje isti Papapotiče redovnike da se aktivno uključe u život Crkve. Redovnici su pozvanii s pravom se od nas očekuje da se zalažemo za pravednost, posebno da sezauzimamo za siromašne.
Obično se kaže kako za kršćanina postoje samo dva puta: obiteljski život ili duhovni poziv. Vi ste pak jednom prigodom kazali „ako nemamo zdrave obitelji i zajedništva u obiteljima, nema onda zdrava zajedništva ni društva“. Prema Vašem sudu, u kakvom društvu mi u Bosni i Hercegovini živimo danas?
Živimo u takvom društvu kakvom živimo… Živimo u svijetu u kome granicaizmeđu virtualnog i stvarnog svijeta sve teže dolaze do izražaja; U virtualnom svijetu, ako smo se udaljili od bitnog, stvarnog, zapravo, gubimo se. Slušajućiljude oko sebe, netko kaže da su „prije bila bolja vremena“, netko govori: „Doći ćebolja vremena“… Boljih vremena nema, treba živjeti sadašnji trenutak, bezobzira na razne izazove. Ako čekamo bolja vremena, postoji opasnost da nedjelujemo. Dakle, živjeti u današnjem vremenu i sve dati od sebe.
Kao ljudi svismo podložni utjecajima drugih. Važno je znati da oni kojima smo okruženiprenose na nas svoja raspoloženja, kako dobra, tako i loša. Stoga nije nebitno ukakvom okruženju živimo. Svojim ponašanjem u drugima trebamo stvoritipozitivno ozračje. Brzi način života, nažalost, donosi i svoje posljedice. Nemamovremena za druge. Ne smijemo dopustiti da nas današnji stil života ispraznisvojim nametanjem. Ispunimo mi današnje društvo živim Bogom kojeg nosimou sebi. Božja prisutnost daje nam snagu da možemo djelovati i živjeti po Božjemnadahnuću.
Svjedočimo, nažalost, kako muškarci i žene – sve češće! – uopće ne ulaze u brak, niti se zavjetuju i zaređuju. Ali su, istodobno, ipak bliski i aktivni u Crkvi. Kakva je, prema Vašem sudu, budućnost redovništva s obzirom na aktualni stil života?
Teško je govoriti o budućnosti, ona je u Božjim rukama. Psalmist nam govori:„Prepusti Gospodinu putove svoje i on će sve voditi“ (Ps 37,5). Na nama jemoliti, raditi, svjedočiti i žrtvovati se. Suvremeni način življenja doveo je doovakvog stila života. To znači da je dovelo u krizu obiteljske vrjednote i želju zaduhovnim pozivom. No, redovništvo ima svoju budućnost. Bog uvijek nađe načinna koji poziva.
Vidljivo je kako je u današnje vrijeme manji broj onih koji seodazivaju u redovnički stalež. Ne treba se, međutim, obeshrabriti. Naša osobna izajednička odgovornost je u buđenju novih zvanja. Da bi mladi prihvatili poziv,veliku ulogu ima svjedočanstvo našeg osobnog života, življenoga u radosti iotvorenosti. U radu s mladima osjetila sam da ih nose ideali, no s druge straneobilježeni su krhkošću. Mladi koji nam dolaze žele vidjeti u nama istinskesvjedoke. Redovništvo je opstalo stoljećima, prolazeći kroz razdoblja rasta iopadanja. Smatram da će nastaviti rasti i dalje ako se pravilno prilagodimopotrebi Crkve i svijeta. U krizi zvanja ne smijemo biti pesimistični, negoprepustimo se Božjoj providnosti. Još uvijek u našim obiteljima i župama imažive vjere iz koje će stasati mladi vjernici i nova duhovna zvanja.
Što biste na kraju poručili osobama koje razmišljaju o redovničkom životu?
Taj se odgovor skriva u svakom srcu. Da se odazovu pozivu, jer poziv nije slučajnost. Za djevojke koje traže svoj put, neka budu hrabre. Mislim da je prvi odgovor na ovo pitanje zapravo moj način života. Svaku djevojku koja osjeća poziv za redovništvom treba potaknuti da odgovor na poziv traži više u komunikaciji s Bogom. Dakle, kroz molitvu tražiti odgovor. Poruka djevojkama ako osjete da ih Gospodin zove: Ne bojte se, budite hrabre i prihvatite dar poziva. Ako vas Gospodin poziva, On će i biti vaša snaga.
