Eh, da mi je netko ovo rekao kad sam u svibnju krenuo u Rovinj na pripreme, laknulo je Zlatku Daliću, udobno smještenom na terasi lokalnog kafića.

Kavu, molim vas, naručio je izbornik i pogledao u mobitel.

Dobio sam tisuće poruka. Mnogima nisam odgovorio, iako mi je važna svaka ta poruka. A dolaze mi tako emotivne, od ljudi koji se u Hrvatskoj bore na razne načine. Evo, javila mi se jedna teško bolesna gospođa iz Zagreba, kaže da je prvi put na Trgu Bana Jelačića gledala utakmicu… Kad dođem u Zagreb, obećao sam je da ću je posjetiti. Ta me njezina poruka baš dirnula.

Nije Dalić mogao mirno sjediti, uvijek bi netko od Rusa došao, stisnuo mu ruku, tražio fotografiju.

Gospodine Daliću, zaštitar sam, ali biste mi učinili uslugu i sa mnom napravili jednu fotografiju, došao je mladić koji čuva hotel hrvatske reprezentacije.

Nije bio problem. No mobitel se nije prestajao ‘javljati’. Poruka, poziv, poruka, poruka…

Evo, javili su se i moji Varaždinci, koji redovito hodočaste u Mariju Bistricu.Napisali su mi poslije utakmice s Danskom: ‘Bili smo tamo 329. put, pomolili smo se za tebe i tvoje dečke, nije nam svejedno kako bi će završiti.

Kad je 2001. Ivanišević osvojio Wimbledon imao je ritual koji je ponavljao. Uvijek je puštao protivnike da prvi sjednu na klupu. Izlazeći na teren, pazio je da ne stane niti na jednu crtu, gledao je isti TV program, jeo u istom restoranu.

Moj ritual? Evo  rekao je Dalić i posegnuo desnom rukom u džep trenirke. Izvadio je krunicu.

Posvećena je u Međugorju, nigdje ne idem bez nje.

Na licu se vidi umor. Nije lako. Utakmica protiv Danske psihički ga je iscrpila kao niti jedna prije. I opet stižu poruke. Je li među njima i koja Nikole Kalinića?

Ne. Nije se javio. I ne bih se vraćao na to, samo mogu reći da na to nisam bio ponosan ni sretan i da je to mrlja na mojoj karijeri, moj poraz . Ali sam miran jer sam napravio sve da to toga ne dođe. Šteta, jer Nikola bi ovdje sigurno igrao, rekao je Dalić i nastavio.

Ovo je čudno prvenstvo, na SP-u se pokazalo da nema favorita, svi koji su igrali na ljepotu, Španjolci, Portugalci, Argentinci.. svi su doma. Ostale su samo taktički zrele, odgovorne, disciplinirane momčadi. Iskreno, mi smo na utakmici Rusija – Španjolska više pratili Španjolce, ali sada je Ruse preuzeo Jerkan, tu je i Ćorluka koji zna sve o njima. Skauting je važan, ali opet ne možeš sve vidjeti.

Evo, potkrao nam se propust protiv Danaca, ali nismo mogli na to utjecati. Naime, nismo predvidjeli duga ubacivanja iz auta zato što taj Knudsen nije igrao zadnjih sedam utakmica,. Nismo bili pripremljeni na njega i primili smo gol. Veseli me što smo pobijedili Dansku, a nismo igrali sjajno, svaki od njih može puno više. Mi protiv Danske nismo briljirali, bila je to naša sasvim prosječna utakmica, u smislu onoga što znamo. Imali smo fajt i karakter. Da je to bio njihov maksimum, rekao bih, ajde, to je to. Ali, ja znam da možemo puno, puno više. I zato nisam zabrinut.

Pritisak je ogroman. Cijela domovina stoji uz Dalića. No, imao je sličan pritisak i u arapskom svijetu.

Tamo je isto bio ogroman pritisak, kako smo bili prošli skupinu Lige prvaka, bilo je sve jače i jače. Je, slično je kao tada, ali opet ni blizu ovome; ovo je moja reprezentacija, moja država, moj narod… I reći ću vam još nešto: ja sam jedini trener u povijesti azijske Lige prvaka koji je sa svojim klubovima, Al Hilalom i Al Ainom, prošao skupinu četiri puta zaredom. Pa i ta činjenica mi je na neki način ovdje pomogla.

Dalić proživljava najljepše trenutke karijere. Sa svojom reprezentacijom ušao je među osam najboljih na svijetu.

Uh, kad se sjetim početaka. Zapravo se ni ne sjećam svoje prve utakmice na klupi u HNL-u. Ćiro je vodio Varteks, izgubio na Poljudu 6-0 i onda sam preuze klub. Mislim da je to bilo 2005., kaže Dalić.

Dok je sjedio, na TV-u su se vrtjele snimke iz povijesti Svjetskih prvenstava. Podižu pokal redom Deschamps, Maradona, Lahm, Cannavaro… Jeste li razmišljali kako bi bilo da Modrić u Moskvi podigne pokal?

Iskreno?, rekao je Dalić i otpio gutljaj kave.

Nisam. Ali, znam da smo blizu. Jednostavno znam. I znate, mi smo 40 dana skupa, nas 35 muških, i ovo je fantastično, ni najmanjeg incidenta nije bilo. Pa doma se u tjedan dana nekoliko puta posvađaš. A oni trpe, guraju, jedan drugome su potpora, koliko oni trpe… Umorni su. Rekli su mi to, a vidjelo se na utakmici s Danskom na kojoj su pretrčali 99 kilometara, sedam manje nego protiv Argentine i Nigerije. Meni je jasno da i oni svi jedva čekaju ići kući, ali kad smo već do ovdje došli, šteta bi bilo ne vidjeti Moskvu, rekao je Dalić i zatražio račun, piše 24sata.hr.

Plaćeno je, odgovorila je konobarica.

Kako? Tko je platio?

Ja sam platio, ubacio se mladić u dresu Spartaka iz Moskve sa susjednog stola.

Zovem se Evgenij Gluškov, trener sam niželigaša Spartaka iz Novosibirska i došao sam vam stisnuti ruku. Vi ste hit.