Ruski rat protiv Ukrajine pokazao je da su gotovo sve pretpostavke pogrešne i ostavio Europu da se pita što se uopće može smatrati sigurnim i izvjesnim.
Invazija u veljači došla je kao iznenađenje u svakom pogledu. Onima koji su mislili da je Moskva dovoljno razumna da neće pokušati tako sveobuhvatni i nepromišljeni pothvat. Onima koji su smatrali da će ruska vojska prošetati zemljom od 40 milijuna ljudi i posvetiti se operacijama čišćenja u roku od 10 dana. I onima koji su smatrali da Rusi imaju tehničku i obavještajnu snagu za nešto više od pukog nasumičnog bombardiranja civilnih područja starim topništvom te da je ruska vojska evoluirala iz 90-ih godina kad je sa zemljom sravnila Grozni u Čečeniji, piše CNN.
I na kraju, bila je iznenađenje onima koji su smatrali da je zveckanje nuklearnim oružjem oksimoron u 2022. godini, da ne možete tek tako prijetiti ljudima nuklearnim bombama jer bi uništenje bilo potpuno, nestali bi svi ljudi na planetu.
Niz nepoznanica
Ipak, na kraju 2022. godine Europa se suočila s nizom nepoznanica, nezamislivih još u siječnju prošle godine. Da ponovimo - vojska koju se nekoć smatralo trećom najjačom na svijetu izvršila je invaziju na svog manjeg susjeda, koji se prije godinu dana isticao uglavnom u IT-ju i poljoprivredi.
Rusija je potrošila milijarde dolara na navodno moderniziranje svoje vojske, ali ispada da je to u velikoj mjeri bila laž. Pokazalo se da ruski opskrbni lanci ne funkcioniraju nekoliko desetaka kilometara od vlastitih granica; da je njezina procjena Ukrajine kao zemlje koja očajnički želi biti oslobođena vlastitog "nacizma" iskrivljeni proizvod klimanja glavom, davanja predsjedniku Vladimiru Putinu onoga što je želio čuti u izolaciji pandemije.
Rusija se također susrela sa Zapadom, koji je, nimalo nesložan i suzdržan, rado poslao dio svog streljiva na svoju istočnu granicu. Zapadni dužnosnici također bi mogli biti iznenađeni time što se čini da se granice ruske tolerancije stalno pomiču jer Moskva shvaća koliko su ograničene njezine nenuklearne mogućnosti. Ništa od ovoga se nije trebalo dogoditi. Dakle, što Europa čini i za što se priprema, sad kad se napokon počela pripremati?
Ključno je neočekivano jedinstvo Zapada. Unatoč tome što su podijeljeni oko Iraka i Sirije i djelomično nespremni potrošiti dva posto BDP-a na sigurnost, što Sjedinjene Američke Države već dugo zahtijevaju od članica NATO-a, Europa i SAD istupaju prema Ukrajini iz istog scenarija. S vremena na vrijeme, Washington se možda činio opreznijim, a bilo je i autokratskih ekstrema poput Mađarske. Ali pomak ide prema jedinstvu, a ne prema disparitetu. To je prilično iznenađenje.
Izjave da je Rusija već izgubila rat ipak su preuranjene. Postoje varijable koje još uvijek mogu dovesti do dugotrajnog rata u rusku korist ili čak preokreta. NATO bi mogao izgubiti strpljenje ili živce oko isporuka oružja i tražiti ekonomsku korist umjesto dugoročne sigurnosti forsirajući mir nepovoljan za Kijev. Ali to se u ovom trenutku čini malo vjerojatnim.
Rusija se ukopava na istočnoj strani rijeke Dnjepar
Rusija se ukopava na istočnoj strani rijeke Dnjepar u južnoj Ukrajini i ima prednost što je front oko Donjecka i Luhanska na istoku Ukrajine bliže njezinoj granici. Ipak, izazovi su golemi. Loše obučeno, prisilno regrutirano osoblje čini većinu od 77.000 vojnika na prvoj crti, i to prema uljepšanoj Putinovoj procjeni. Ruska vojska muči se sa streljivom i izložena je kritikama zbog svog zimskog opskrbnog lanca.
Ukrajina je na svom teritoriju, visokog morala, a zapadno oružje još uvijek pristiže. Od kolapsa moskovskih snaga oko sjeveroistočnog grada Harkiva u rujnu - gdje su njihove opskrbne linije presjekle mudrije ukrajinske snage - sva se dinamika okrenula protiv Moskve.
Ruski poraz znači da nisu uspjeli brzo pobijediti inferiornog protivnika. Glasnogovornici su na državnoj televiziji govorili o potrebi "skidanja rukavica" nakon Harkiva kako ne bi izložili slabašnu šaku. Rusija je razotkrivena gotovo kao tigar od papira, ruska vojska će se desetljećima boriti da povrati čak i privid ravnopravnog statusa s NATO-om. To je možda dalekosežna šteta za Kremlj: godine truda uložene u obnovu reputacije Moskve kao pametnog, asimetričnog neprijatelja s moćnim konvencionalnim snagama isparile su u otprilike šest mjeseci lošeg upravljanja.
Pitanje nuklearne sile i dalje ostaje aktualno, ponajviše zato što se Putin na to voli redovito pozivati. Ali čak je i ovdje prijetnja Rusije smanjena. Prvo, NATO je slao nedvosmislene signale o konvencionalnom razaranju koje bi njegove snage izazvale kad bi se upotrijebio bilo koji oblik nuklearnog naoružanja. Drugo, ruski navodni saveznici Indija i Kina brzo su procijenili njezin gubitnički niz i javno osudili nuklearnu retoriku Moskve. Njihove privatne poruke vjerojatno su bile žešće.
Pitanje na koje nitko nikad ne želi doznati odgovor
I konačno, Moskvi ostaje pitanje na koje nitko nikad ne želi doznati odgovor - ako njezini lanci opskrbe dizelskim gorivom ne funkcioniraju 60 kilometara od njezine granice, kako onda mogu biti sigurni da će funkcionirati nuklearni gumb ako ga Putin u ludilu ipak pritisne? Ne postoji veća opasnost za nuklearnu silu nego otkriti da njene strateške rakete i sposobnost odmazde ne funkcioniraju.
Unatoč ovom osjetnom ruskom nazadovanju, Europa nije ušla u eru veće sigurnosti. Pozivi na veću potrošnju na obranu sve su glasniji iako dolaze u vrijeme kada se Rusija, desetljećima ključno pitanje europske sigurnosti, razotkriva kao sve manja prijetnja.
Europa shvaća da njena sigurnost ne može ovisiti samo o Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim divljim promjenama između političkih polova. U međuvremenu tisuće nevinih Ukrajinaca umiru u Putinovom egoističnom i pogrešnom nastojanju da oživi carstvo. Šire gledano, autoritarizam je razotkriven kao katastrofalan sustav.
Ipak, nešto je dobroga proizašlo iz ovog debakla. Europa zna da se mora odmah osloboditi ovisnosti o ruskom plinu, a dugoročno gledano, o ugljikovodicima općenito, s obzirom na to da ekonomska ovisnost o fosilnim gorivima diktatora ne može donijeti dugoročnu stabilnost.
Dakle, kako se Zapad nosi s Rusijom koja je doživjela ovaj kolosalni gubitak obraza u Ukrajini i polako ekonomski vene zbog sankcija? Treba li se bojati slabe Rusije? To je poznato pitanje s kojim se Zapad mora nositi. Ali to više nije tako zastrašujuće pitanje.
Više od 70 godina Rusi i Zapad držali su svijet u stisku uzajamno sigurnog uništenja. Bio je to mir temeljen na strahu. Ali strah od Moskve trebao bi polako nestajati, a s tim dolazi i rizik od pogrešne procjene. To također otvara manje zastrašujuće izglede - da Rusija, kao i mnoge autokracije prije nje, možda blijedi, potkopana vlastitom nespretnom ovisnošću o strahu unutar zemlje.
Izazov Europe sada je nositi se s Rusijom u stanju kaotičnog poricanja, dok se nada da će evoluirati u stanje upravljanog opadanja. Trajna utjeha mogla bi biti to što će nakon podcjenjivanja potencijala Moskve za počinjenje zla rizik za Europu biti prenaglašavanje njezinog potencijala kao prijetnje.
Invazija u veljači došla je kao iznenađenje u svakom pogledu. Onima koji su mislili da je Moskva dovoljno razumna da neće pokušati tako sveobuhvatni i nepromišljeni pothvat. Onima koji su smatrali da će ruska vojska prošetati zemljom od 40 milijuna ljudi i posvetiti se operacijama čišćenja u roku od 10 dana. I onima koji su smatrali da Rusi imaju tehničku i obavještajnu snagu za nešto više od pukog nasumičnog bombardiranja civilnih područja starim topništvom te da je ruska vojska evoluirala iz 90-ih godina kad je sa zemljom sravnila Grozni u Čečeniji, piše CNN.
I na kraju, bila je iznenađenje onima koji su smatrali da je zveckanje nuklearnim oružjem oksimoron u 2022. godini, da ne možete tek tako prijetiti ljudima nuklearnim bombama jer bi uništenje bilo potpuno, nestali bi svi ljudi na planetu.
Niz nepoznanica
Ipak, na kraju 2022. godine Europa se suočila s nizom nepoznanica, nezamislivih još u siječnju prošle godine. Da ponovimo - vojska koju se nekoć smatralo trećom najjačom na svijetu izvršila je invaziju na svog manjeg susjeda, koji se prije godinu dana isticao uglavnom u IT-ju i poljoprivredi.
Rusija je potrošila milijarde dolara na navodno moderniziranje svoje vojske, ali ispada da je to u velikoj mjeri bila laž. Pokazalo se da ruski opskrbni lanci ne funkcioniraju nekoliko desetaka kilometara od vlastitih granica; da je njezina procjena Ukrajine kao zemlje koja očajnički želi biti oslobođena vlastitog "nacizma" iskrivljeni proizvod klimanja glavom, davanja predsjedniku Vladimiru Putinu onoga što je želio čuti u izolaciji pandemije.
Rusija se također susrela sa Zapadom, koji je, nimalo nesložan i suzdržan, rado poslao dio svog streljiva na svoju istočnu granicu. Zapadni dužnosnici također bi mogli biti iznenađeni time što se čini da se granice ruske tolerancije stalno pomiču jer Moskva shvaća koliko su ograničene njezine nenuklearne mogućnosti. Ništa od ovoga se nije trebalo dogoditi. Dakle, što Europa čini i za što se priprema, sad kad se napokon počela pripremati?
Ključno je neočekivano jedinstvo Zapada. Unatoč tome što su podijeljeni oko Iraka i Sirije i djelomično nespremni potrošiti dva posto BDP-a na sigurnost, što Sjedinjene Američke Države već dugo zahtijevaju od članica NATO-a, Europa i SAD istupaju prema Ukrajini iz istog scenarija. S vremena na vrijeme, Washington se možda činio opreznijim, a bilo je i autokratskih ekstrema poput Mađarske. Ali pomak ide prema jedinstvu, a ne prema disparitetu. To je prilično iznenađenje.
Izjave da je Rusija već izgubila rat ipak su preuranjene. Postoje varijable koje još uvijek mogu dovesti do dugotrajnog rata u rusku korist ili čak preokreta. NATO bi mogao izgubiti strpljenje ili živce oko isporuka oružja i tražiti ekonomsku korist umjesto dugoročne sigurnosti forsirajući mir nepovoljan za Kijev. Ali to se u ovom trenutku čini malo vjerojatnim.
Rusija se ukopava na istočnoj strani rijeke Dnjepar
Rusija se ukopava na istočnoj strani rijeke Dnjepar u južnoj Ukrajini i ima prednost što je front oko Donjecka i Luhanska na istoku Ukrajine bliže njezinoj granici. Ipak, izazovi su golemi. Loše obučeno, prisilno regrutirano osoblje čini većinu od 77.000 vojnika na prvoj crti, i to prema uljepšanoj Putinovoj procjeni. Ruska vojska muči se sa streljivom i izložena je kritikama zbog svog zimskog opskrbnog lanca.
Ukrajina je na svom teritoriju, visokog morala, a zapadno oružje još uvijek pristiže. Od kolapsa moskovskih snaga oko sjeveroistočnog grada Harkiva u rujnu - gdje su njihove opskrbne linije presjekle mudrije ukrajinske snage - sva se dinamika okrenula protiv Moskve.
Ruski poraz znači da nisu uspjeli brzo pobijediti inferiornog protivnika. Glasnogovornici su na državnoj televiziji govorili o potrebi "skidanja rukavica" nakon Harkiva kako ne bi izložili slabašnu šaku. Rusija je razotkrivena gotovo kao tigar od papira, ruska vojska će se desetljećima boriti da povrati čak i privid ravnopravnog statusa s NATO-om. To je možda dalekosežna šteta za Kremlj: godine truda uložene u obnovu reputacije Moskve kao pametnog, asimetričnog neprijatelja s moćnim konvencionalnim snagama isparile su u otprilike šest mjeseci lošeg upravljanja.
Pitanje nuklearne sile i dalje ostaje aktualno, ponajviše zato što se Putin na to voli redovito pozivati. Ali čak je i ovdje prijetnja Rusije smanjena. Prvo, NATO je slao nedvosmislene signale o konvencionalnom razaranju koje bi njegove snage izazvale kad bi se upotrijebio bilo koji oblik nuklearnog naoružanja. Drugo, ruski navodni saveznici Indija i Kina brzo su procijenili njezin gubitnički niz i javno osudili nuklearnu retoriku Moskve. Njihove privatne poruke vjerojatno su bile žešće.
Pitanje na koje nitko nikad ne želi doznati odgovor
I konačno, Moskvi ostaje pitanje na koje nitko nikad ne želi doznati odgovor - ako njezini lanci opskrbe dizelskim gorivom ne funkcioniraju 60 kilometara od njezine granice, kako onda mogu biti sigurni da će funkcionirati nuklearni gumb ako ga Putin u ludilu ipak pritisne? Ne postoji veća opasnost za nuklearnu silu nego otkriti da njene strateške rakete i sposobnost odmazde ne funkcioniraju.
Unatoč ovom osjetnom ruskom nazadovanju, Europa nije ušla u eru veće sigurnosti. Pozivi na veću potrošnju na obranu sve su glasniji iako dolaze u vrijeme kada se Rusija, desetljećima ključno pitanje europske sigurnosti, razotkriva kao sve manja prijetnja.
Europa shvaća da njena sigurnost ne može ovisiti samo o Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim divljim promjenama između političkih polova. U međuvremenu tisuće nevinih Ukrajinaca umiru u Putinovom egoističnom i pogrešnom nastojanju da oživi carstvo. Šire gledano, autoritarizam je razotkriven kao katastrofalan sustav.
Ipak, nešto je dobroga proizašlo iz ovog debakla. Europa zna da se mora odmah osloboditi ovisnosti o ruskom plinu, a dugoročno gledano, o ugljikovodicima općenito, s obzirom na to da ekonomska ovisnost o fosilnim gorivima diktatora ne može donijeti dugoročnu stabilnost.
Dakle, kako se Zapad nosi s Rusijom koja je doživjela ovaj kolosalni gubitak obraza u Ukrajini i polako ekonomski vene zbog sankcija? Treba li se bojati slabe Rusije? To je poznato pitanje s kojim se Zapad mora nositi. Ali to više nije tako zastrašujuće pitanje.
Više od 70 godina Rusi i Zapad držali su svijet u stisku uzajamno sigurnog uništenja. Bio je to mir temeljen na strahu. Ali strah od Moskve trebao bi polako nestajati, a s tim dolazi i rizik od pogrešne procjene. To također otvara manje zastrašujuće izglede - da Rusija, kao i mnoge autokracije prije nje, možda blijedi, potkopana vlastitom nespretnom ovisnošću o strahu unutar zemlje.
Izazov Europe sada je nositi se s Rusijom u stanju kaotičnog poricanja, dok se nada da će evoluirati u stanje upravljanog opadanja. Trajna utjeha mogla bi biti to što će nakon podcjenjivanja potencijala Moskve za počinjenje zla rizik za Europu biti prenaglašavanje njezinog potencijala kao prijetnje.
