Oduzeti pijanom čovjeku čašu viskija neće ga otrijezniti. Iako je ovo očita istina o ljudskoj prirodi, čini se da je Zapad ignorira kada je riječ o sankcioniranju Rusije, smatra Mihail Hodorkovski, bivši politički zatvorenik i nekadašnji izvršni direktor naftne kompanije Jukos, piše Politico.
Istina je, tvrdi on, da ne postoji - i nikada neće postojati - odgovor na agresiju ruskog predsjednika Vladimira Putina koji leži isključivo u ekonomskim mjerama. Potreban je dokaz sposobnosti ne samo kažnjavanja, već i odvraćanja. Sankcije koje nisu uravnotežene nužnim ulaganjem u obrambene snage i spremnošću da se one koriste nikada neće uspjeti, što se, kako navodi, vidi po ruskim dronovima koji sada sve smjelije testiraju obranu NATO-a.
Nerazumijevanje Putinovih ciljeva
Zapad je ovisan o traženju rješenja u energetskim sankcijama jednako kao što je pijanac ovisan o viskiju, a takav pristup odražava temeljno nerazumijevanje ne samo Putinovih ciljeva, već i njegovog načina razmišljanja. U svojoj suštini, rat u Ukrajini nije borba za ekonomsku kontrolu nad produktivnom zemljom. To je strateška i ideološka igra protiv ideje naprednih demokracija u ruskom susjedstvu i za ponovno uspostavljanje dominacije kakvu je Moskva uživala veći dio 20. stoljeća, kaže Hodorkovski.
Vjerovanje da se ratni stroj Kremlja može postupno dovesti do bankrota energetskim sankcijama jednostavno ne drži vodu. To je, smatra Hodorkovski, zabluda proizašla iz percepcije zapadnih lidera koji Putinove motive promatraju kroz prizmu vlastitih demokratskih vrijednosti. Za razliku od njih, koji moraju udovoljavati domaćoj publici, Putinu su nacionalni imperativi iznad bilo kakvih ustupaka javnom mnijenju.
Uklanjanje do 5 milijuna barela ruske nafte i dodatna 2 milijuna barela naftnih derivata s tržišta bez izazivanja naftnog šoka iznimno je složen zadatak. Zato su se zapadni lideri suzdržavali od toga, a u međuvremenu, i dalje postoji mnogo tržišta za rusku naftu u zemljama koje rat vide kao "svađu u dalekoj zemlji, između ljudi o kojima ništa ne znamo", kako je to jednom rekao Neville Chamberlain.
Čak i uz sve mjere, brojke se ne poklapaju. Nafta po cijeni od 70 dolara po barelu donosi oko 60 milijardi dolara poreznih prihoda u ruski proračun. Kombinirane mjere smanjuju tu brojku za 30 do 40 milijardi dolara, no čak ni gubitak od 40 milijardi dolara iz saveznog proračuna od 400 milijardi dolara neće prisiliti Moskvu na promjenu kursa. Putin to lako može kompenzirati, primjerice blagom devalvacijom rublje, i nema domaćih protivnika čije glasove mora uzeti u obzir, kaže Hodorkovski.
Jedino rješenje je vojna sila
"Sankcije nikada neće biti prekretnica za Putina. Njegov režim od samog početka karakteriziraju nezakonitost i obmana, a izbjegavanje sankcija za njega je tek manja neugodnost. Stoga, s naftom i plinom koji su praktički izvan igre kao sredstvo pritiska, jedini način da se Putina prisili na zaustavljanje rata jest masovno i trajno vojno jačanje NATO-a. Ništa drugo neće biti tako odlučujuće", kaže Hodorkovski.
"Ipak, lideri EU-a bore se uvjeriti svoje birače da je trajno ulaganje u obrambenu potrošnju ključno. Njihovo oklijevanje i nejedinstvo ohrabruju Kinu, a strateško vodstvo prepuštaju Sjedinjenim Državama. Nedavni upadi ruskih dronova u Poljsku i Rumunjsku pokazali su egzistencijalnu prijetnju s kojom se svi suočavamo. Vrijeme je da shvatimo da sankcije, iako korak u pravom smjeru, samo grebu po površini odlučnosti potrebne da se Putina natjera na povlačenje, a kamoli da ga se porazi", zaključuje u tekstu za Politico.
Istina je, tvrdi on, da ne postoji - i nikada neće postojati - odgovor na agresiju ruskog predsjednika Vladimira Putina koji leži isključivo u ekonomskim mjerama. Potreban je dokaz sposobnosti ne samo kažnjavanja, već i odvraćanja. Sankcije koje nisu uravnotežene nužnim ulaganjem u obrambene snage i spremnošću da se one koriste nikada neće uspjeti, što se, kako navodi, vidi po ruskim dronovima koji sada sve smjelije testiraju obranu NATO-a.
Nerazumijevanje Putinovih ciljeva
Zapad je ovisan o traženju rješenja u energetskim sankcijama jednako kao što je pijanac ovisan o viskiju, a takav pristup odražava temeljno nerazumijevanje ne samo Putinovih ciljeva, već i njegovog načina razmišljanja. U svojoj suštini, rat u Ukrajini nije borba za ekonomsku kontrolu nad produktivnom zemljom. To je strateška i ideološka igra protiv ideje naprednih demokracija u ruskom susjedstvu i za ponovno uspostavljanje dominacije kakvu je Moskva uživala veći dio 20. stoljeća, kaže Hodorkovski.
Vjerovanje da se ratni stroj Kremlja može postupno dovesti do bankrota energetskim sankcijama jednostavno ne drži vodu. To je, smatra Hodorkovski, zabluda proizašla iz percepcije zapadnih lidera koji Putinove motive promatraju kroz prizmu vlastitih demokratskih vrijednosti. Za razliku od njih, koji moraju udovoljavati domaćoj publici, Putinu su nacionalni imperativi iznad bilo kakvih ustupaka javnom mnijenju.
Uklanjanje do 5 milijuna barela ruske nafte i dodatna 2 milijuna barela naftnih derivata s tržišta bez izazivanja naftnog šoka iznimno je složen zadatak. Zato su se zapadni lideri suzdržavali od toga, a u međuvremenu, i dalje postoji mnogo tržišta za rusku naftu u zemljama koje rat vide kao "svađu u dalekoj zemlji, između ljudi o kojima ništa ne znamo", kako je to jednom rekao Neville Chamberlain.
Čak i uz sve mjere, brojke se ne poklapaju. Nafta po cijeni od 70 dolara po barelu donosi oko 60 milijardi dolara poreznih prihoda u ruski proračun. Kombinirane mjere smanjuju tu brojku za 30 do 40 milijardi dolara, no čak ni gubitak od 40 milijardi dolara iz saveznog proračuna od 400 milijardi dolara neće prisiliti Moskvu na promjenu kursa. Putin to lako može kompenzirati, primjerice blagom devalvacijom rublje, i nema domaćih protivnika čije glasove mora uzeti u obzir, kaže Hodorkovski.
Jedino rješenje je vojna sila
"Sankcije nikada neće biti prekretnica za Putina. Njegov režim od samog početka karakteriziraju nezakonitost i obmana, a izbjegavanje sankcija za njega je tek manja neugodnost. Stoga, s naftom i plinom koji su praktički izvan igre kao sredstvo pritiska, jedini način da se Putina prisili na zaustavljanje rata jest masovno i trajno vojno jačanje NATO-a. Ništa drugo neće biti tako odlučujuće", kaže Hodorkovski.
"Ipak, lideri EU-a bore se uvjeriti svoje birače da je trajno ulaganje u obrambenu potrošnju ključno. Njihovo oklijevanje i nejedinstvo ohrabruju Kinu, a strateško vodstvo prepuštaju Sjedinjenim Državama. Nedavni upadi ruskih dronova u Poljsku i Rumunjsku pokazali su egzistencijalnu prijetnju s kojom se svi suočavamo. Vrijeme je da shvatimo da sankcije, iako korak u pravom smjeru, samo grebu po površini odlučnosti potrebne da se Putina natjera na povlačenje, a kamoli da ga se porazi", zaključuje u tekstu za Politico.
