RAMA U PRVOM SVJETSKOM RATU (1914.- 1918.)

Iako po strani, Rama je vrlo teško osjetila prvi svetski rat jer je poginulo mnogo mladih ljudi, a neki su nestali. U Ramu su često stizale "crne knjige" B izvješća o poginulim mladim ljudima. Kasnije je bilo i starijih. U to vrijeme bilo je nekoliko gladnih godina, a i ono hrane što je moglo biti, oduzimala je austrijska vlast i slala na front. Žandari su pretraživali hambare i skrovišta gdje su ljudi sakrivali žito i odnosili što su našli ne vodeći računa od čega će čeljad preživjeti. U selima se narodu nije dijelila nikakva pomoć kao u gradu pa su mnogi gladovali. I u Rami su se, kako piše fra Vitomir Jeličić, pojavljivali odbjegli vojnici B zeleni kadar, koji su pljačkali i otimali što su stigli, čineći i onako nesiguran život još nesigurnijim.

Ramski se svijet ipak nije veselio propasti Austrije jer je tu državu doživio kao pravnu državu koja je garantirala sigurnost i red. Dugo je ostala uspomena na austrijski red i disciplinu. Narod se nije veselio ujedinjenju sa Srbijom jer za tu državu jedva je čuo i nije je želio. Nije zato čudo što se naš čovjek hrabro borio za Austriju i smatrao je svojom državom, jer ona mu je osiguravala i poredak i ljudsko dostojanstvo koje u tursko doba nikad nije mogao ni sanjati, a kamoli doživjeti.
Austrija, doduše, nije provela agrarnu reformu, niti je riješila kmetsko pitanje, jer je imala više obzira prema begovima, nego prema kršćanskim kmetovima koji su za njih stoljećima radili. Ni Jugoslavija nije riješila pitanje kmetova u potpunosti, nego je odredila da se zemljovlasnicima isplati naknada za oduzeto zemljište iz državne kase. Ramski su begovi uglavnom zadržali svoja zemljišta, ali kako se nisu navikli raditi, to je narod postupno otkupio njihova imanja koja je i onako dugo vremana obrađivao.

Gradnja novog samostana (1913.-1930.)

Kako je ramska zajednica dobro stajala desetih godina 20. stoljeća, to je 1913. godine odlučila graditi novi samostan koji će koštati, po predviđanju do 25.000 kruna. Godine 1914. bio je pribavljen materijal, nađeni su majstori, a poduzetnik Franjo Holz dao je nacrt, odnosno kopirao je pročelnu stranu visočke gimnazije unijevši neke izmjene. Početkom travnja počeli su radovi dok se istodobno vadio kamen "munjika". Majstore Imoćane vodio je Marko Rako, a domaći su ljudi bili pomoćni radnici. Kad je Rako vidio kvalitet munjike, nagovorio je fra Antu Ravlića da radnici tešu kamen i prave fasadu od tesanog kamena.
Radovi su krenuli lijepo, ali je počeo Prvi svjetski rat kada su bili sazidani samo zidovi za podrum. Stavljene su grede, ali se nije dozidalo do prizemlja. Novac koji je proračunat za čitavu zgradu, bio je potrošen.

Ljudi su pozvani u vojsku, vlast je oduzimala stoku i hranu za bojište. K tome je 1916. godine bila velika suša pa nije bilo dovoljno žita ni za svijet, a država je tražila svoje. Fra Anto je vještim upravljanjem spasavao samostan pa braća nisu oskudijevala, ali je narod sve teže živio. Dok su posvuda oduzimana zvona za ljevanje topova, u Rami su ostala netaknuta. Godine 1917. molio je fra Anto sve samostane za pomoć od po 300 kruna čime je završio prvi kat kuće. Dana 24. lipnja 1918. godine pao je veliki snijeg, ali nije smetao ljetini. Naprotiv, bila je rodna godina, ali se pojavila "španjolska groznica" i "plućna kuga". Te godine umrle su u Rami, zajedno s poginulim vojnicima, 202 osobe, ali to nije ni blizu bilo strašno kao u ostalim dijelovima Bosne.

Uza sve poteškoće samostanska zgrada podignuta je gotovo do drugog kata. Fra Franjo Jukić je 1920. uspio dovesti zgradu pod krov jer je to bilo pogodno doba za gradnju. Jedan majstor radio je za 4 kg žita dok je 1914. godine trebalo platiti 50 kg žita za jednog majstora. Sljedeće godine zidane su pregrade i izmijenjene grede koje su zbog dugog stajanja na otvorenom počele trunuti. Kad su zidane volte za hodnike, došlo je do rušenja. Zatrpan je jedan radnik, ali se izvukao živ. Konačno je dignut zajam od 50.000 dinara od banke te su napravljeni prozori i vrata 1930. godine i već tada fra Bono Ivandić nije bio s njima zadovoljan. Konačno je provincijal fra Josip Markušić i sam starinom iz uzdolske župe 4. studenog 1930. godine blagoslovio kuću u koju su braća napokon uselila. Međutim bilo je problema s dimnjacima koje je fra Kazimir ponovo dao zidati 1938. Godine 1933. sagrađena je još jedna štala, a 1935. i kuća za momke s hambarom.

Formiranje gornjoramske općine

U Gornjoj Rami je tek 1927. godine formirana općina, a dotad su bile manje zajednice zvane jafte koje su obuhvaćale dva?tri sela. Sad je općina obuhvaćala čitavu kotlinu do Lapsunja. Prvotno je bilo odlučeno da sijelo općine bude u Kopčićima jer su muslimani bili u savezu sa srpskim radikalima preko M. Spahe i njegove stranke, dok su Hrvati sa S. Radićem na čelu bili u opoziciji. Narod je izabrao fra Bonu Ivandića za prvog predsjenika općine, čega se on odrekao 1929. godine, kad ga je zamijenio dotadašnji potpredsjednik Ivče Mišura. U odbor su ušli Mustajbeg Kadrić, Franjo Džolan i drugi boljestojeći ljudi. Na savjet prijatelja iz Travnika prva je sjednica održana u Kopčićima 29. rujna 1927. godine, a onda je sve preneseno na Šćit i tako je ostalo. Za bilježnika je izabran Ivo Tomić.

Općina je odmah odlučila praviti škole, i to jednu na Šćitu, jednu na Orašcu i jednu u Kopčićima za odgovrajuća sela koja gravitiraju prema pojedinoj školi. Šćitska se škola počela graditi 1928. na samostanskom zemljištu. U rujnu 1931. počela je nastava u novoj školi. Škola u Kopčićima završena je 1934., a Rumboci i Jaklići svoju nisu ni počeli graditi
Općina je odmah osnovala Mjesnu zadrugu za poljoprivredni kredit koju je vodio Franjo Grubeša.
U to vrijeme počela se probijati cesta od groblja u Ripcima do Mokronoga na duvanjskom polju.

Rama proglašena samostanom

Na provincijskom kapitulu 1939. godine Rama je, uz Sarajevo i Visoko, proglašena samostanom, a za prvog gvardijana imenovan je fra Anto Perković, rodom iz Livna. Tako je nakon gotovo tristo godina uspostavljeno ono što je nasilno prekinuto izgonom franjevaca i puka iz Rame, paljenjem crkve i samostana, potucanjem po selima i gajevima. Najprije je Rama proglašena rezidencijom, kućom u kojoj vlada redovnička disciplina, a njezin poglavar nosi naziv "predsjednik" i nema pravo glasa na kapitulu, općem vijeću braće u provinciji. Ova ponovna uspostava samostana donijet će opet tragediju: kao da se u Rami ne može na miru uzdržati samostan, kao da mora biti razoren ili spaljen zajedno s crkvom. U mirnoj oazi spremala se bura, strašnija od svih prethodnih.