NEKI RAMSKI OBIČAJI

U Rami je bilo prilično raširen običaj tetoviranja, posebno kod žena. Ovaj predslavenski običaj u našim krajevima prihvaćen je i ovdje, ali je on dobio izrazito kršćansku crtu. Glavna tema tetoviranja bio je križ u raznim oblicima i veličinama. Dok je u Bosni bilo rijetko tetoviranje kod muslimana a nešto češće kod pravoslavaca, kod katolika je ono bilo vrlo često a nazivalo se bocanje križa ili u Rami sicanje. Prema konstatacijama Ć. Truhelke tetoviranje je pretkršćanski običaj, a izlazi da su ga se katolici najviše držali. Možda im je to služilo kao neki zaštitni znak od prijelaza na muslimansku vjeru i čuvanje svoga identiteta, posebno kad se radi o djevojkama koje su mogle biti izložene dragovoljnom ili nasilnom prijelazu na islam.

Kov

U Rami je postojao posebni ženski nakit zvani kov. Na lančićima različite dužine visjeli su probušeni novci ili probušeni pleh različito modeliran. Lančići su bili međusobno povezani i tvorili su svojevrsni zastor koji se vješao na ćurdiju, dugi crni kaput bez rukava od valjanog sukna.
Djevojke su na kapi također nosile probušeni novac, a žene na krpi, tkanoj marami za glavu. Nakit na kapi i krpi spadao je u standard, a kov su imale samo bogatije žene i on se nosio u posebnim svečanostima kad se nosila i građena, posebno ukrašena, ćurdija.

Užine

Gostionica, kao nerazdvojna pratilja crkve, brzo je došla na Šćit, iako je fra Anto Vladić pokušavao da ona bude dalje od crkve. Međutim, još prije gostionice narod je uveo običaj užina, posebnih sastanaka nakon Mise na Stjepandan, o Gospojinama ili prilikom navještaja, te iza vjenčanja. Na tim sastancima sastajali su se prijatelji i znanci i zajednički su jeli i pili, što su sve popratili pjesmom. Hrana za ove užine nije uzimana iz gostionice, nego je donošena od kuće, što znači da je bila hladna. Rakija se također donosila od kuće, dok se vino kupovalo u gostionici. Te užine su imale važnu ulogu međusobnog sastajanja i održavanja prijateljstva. Mogli bismo ih usporediti sa starokršćanskim gozbama ljubavi (agape).
Kad su držane svatovske užine među gostima je kolala jabuka. Na nekoj podlozi nošena je jabuka u koju su onda zabadani novci B dar mladenki.
Fra Jerko Vladić je kao župnik pokušao ukinuti užine. Bio je uveo i neku globu B 10 kruna za onoga tko drži užine. Smatrao je, naime, da takav način nije zdrav i prikladan: jede se hladna hrana, sjedi se na zemlji, pije se i pravi nered. Neki su plaćali kaznu, ali užine su se ipak održale dugo, jer je potreba za druženjem bila jača od zabrana.
Kod užina se pjevalo i igralo kolo. Ramski svijet nema neke velike pjevačke tradicije. U tursko doba kršćani i nisu smjeli naglas pjevati, dugo su bili bez crkve, a nikad nisu imali ni dovoljan broj svećenika koji bi ih poučio.
Rama nije poznavala plesa, a i kolo je bilo vrlo jednostavno. Kako piše fra Kazimir Ivić po četiri bi se žene uzele za ruke, unakrst, pjevale bi i malo skakutale. Postojao je običaj "splićanja i rasplićanja kola": djevojke ili mlade žene pristupale bi onoj koja je povela kolo, hvatale se oko nje i "splićale" kolo koje se onda uz pjesmu i skakutanje "rasplićalo".
Crkveno pjevanje bilo je u Rami vrlo slabo njegovano. Pjevalo se redovito Zdravo tijelo, odnosno Ponizno se, a u božićno doba U se vrime godišta. Svećenici su rijetko svirali harmonij. Tek kad je 1910. na Šćit došao fra Stanko Antunović, počeo je skupljati i vježbati pjevače, pa se pokazao i uspjeh. Kad je on drugi put došao na Šćit 1916., pokazalo se da je ostalo nešto od njegova ranijeg rada koji je on sada još više učvrstio.