I. dio gastarbajterske trilogije
Eno ga! – vikala su djeca ispred kuće to jutro poslije zornice kada je stric Mirko punih kofera i kesa stigao pred kuću. U koferima se nalazila samo odjeća koju je sa sobom ponio, a u kesama sve ono što veseli ukućane, slatkiši za djecu, deterdžent za pranje rublja obradovao je domaćicu, a domaćin je očekivao koji alat ili dio za neki stroj koji će biti od praktične upotrebe za radionicu koja se nalazila u podrumu kuće.
Stric Mirko je u dječjim očima bio mitološko biće koje živi u drugoj dimenziji, punoj blagostanja, mira i slatkiša. Za odrasle u kući on je bio dobar popravljač kućnog budžeta i sigurna pomoć u vremenima bujajuće inflacije i nezaposlenosti. Čovjek koji je blatan opanak, tamo negdje daleko zamijenio udobnom čizmom ili cipelom.
Znala se čitava procedura, koja se uvijek iznova ponavljala poput kakvog rituala kada bi stric dolazio kući. Stric bi unišao u kuću i pozdravio sve prisutne, zatim bi uzeo počasno mjesto u kući i lagano kružeći pogledom po stvarima mjerkao što da slijedeći put donese ili kupi s novcima koje je sa sobom ponio.
Ženo, peci kavu! – naredio bi otac.
Dok bi se kava pekla (kuhala), stric Mirko bi lagano vadio iz kesa ono što je donio. Činio je to na neki svoj simboličan način. Govorio bi imena prisutnih i kako bi tko pristupio, tako bi iz stričeve kese dobio svoj (ne)zasluženi dar.
Meza i rakija bile bi pritom već na stolu, a strikan - kako su ga djeca odmila zvala, razvukao bi svoj širok osmijeh i obrve bi mu nekako čudno zaigrale u tim trenutcima dolaska i podjele dobara. Kava na stolu bi bila samo prešutan znak da je vrijeme da djeca napuste dnevni boravak i krenu se spremati za školu.
Uz kavu stric bi izgubio onu vedrinu s lica i kao da bi se uvukao u nekakvu nostalgiju i sjetu i njima obavio svoje već pomalo umorno i staro lice, iako mu je tek bila tridesetdruga godina. Ono što bih uz prvu jutarnju cigaretu prolazilo mu kroz glavu bilo je teško dokučiti i onima koji ga znaju od „malih nogu“.
Krilo se iza tog izgleda neko ogorčenje, a možda i nekakva mješavina tuge i ponosa. Prvih par minuta šutio bi i pogledavao na sat, kao da se negdje žuri i kao da je ponovno na nekom kolodvoru, a ne kod svojih.
Tih nekoliko minuta svim ukućanima se činilo kao vječnost ili se možda vječnost krila iza umorna i izgubljena lica strica?
Bila je to neka čudna mješavina emocija koja se motala zrakom između domaćih i strica, koji ovaj put je izgledao poput stranca koji je slučajno svratio u tuđu kuću. Čekalo se da nešto stric progovori i da na taj način prekine tu napornu tišinu koja je stajala između njih kao nekakva brana. Otpuhujući dimove cigarete i bacajući pogled na stranu kao da se trudio nešto potisnuti i zaboraviti, a onda nakon ispijenih nekoliko rakija uhvatila bi ga nekakva čudna euforija i pričljivost, gdje bi odjednom pričao nepovezano o svim mogućim temama, ali uglavnom o onima koje ga se direktno ne dotiču. Nitko ne zna što se skrivalo iza njegovog pogleda i nitko ne zna čemu taj bijeg u neke daleke teme, ali svima je bilo jasno da sa svakim novim dolaskom stric se naglo mijenjao. Nitko se nije usudio pitati kako mu je tamo odakle dolazi, ama baš nitko!
Kako je i što je bilo sa strikom Mirkanom možda saznamo u nekom o slijedećih nastavaka ove gastarbajterske priče…
Eno ga! – vikala su djeca ispred kuće to jutro poslije zornice kada je stric Mirko punih kofera i kesa stigao pred kuću. U koferima se nalazila samo odjeća koju je sa sobom ponio, a u kesama sve ono što veseli ukućane, slatkiši za djecu, deterdžent za pranje rublja obradovao je domaćicu, a domaćin je očekivao koji alat ili dio za neki stroj koji će biti od praktične upotrebe za radionicu koja se nalazila u podrumu kuće.
Stric Mirko je u dječjim očima bio mitološko biće koje živi u drugoj dimenziji, punoj blagostanja, mira i slatkiša. Za odrasle u kući on je bio dobar popravljač kućnog budžeta i sigurna pomoć u vremenima bujajuće inflacije i nezaposlenosti. Čovjek koji je blatan opanak, tamo negdje daleko zamijenio udobnom čizmom ili cipelom.
Znala se čitava procedura, koja se uvijek iznova ponavljala poput kakvog rituala kada bi stric dolazio kući. Stric bi unišao u kuću i pozdravio sve prisutne, zatim bi uzeo počasno mjesto u kući i lagano kružeći pogledom po stvarima mjerkao što da slijedeći put donese ili kupi s novcima koje je sa sobom ponio.
Ženo, peci kavu! – naredio bi otac.
Dok bi se kava pekla (kuhala), stric Mirko bi lagano vadio iz kesa ono što je donio. Činio je to na neki svoj simboličan način. Govorio bi imena prisutnih i kako bi tko pristupio, tako bi iz stričeve kese dobio svoj (ne)zasluženi dar.
Meza i rakija bile bi pritom već na stolu, a strikan - kako su ga djeca odmila zvala, razvukao bi svoj širok osmijeh i obrve bi mu nekako čudno zaigrale u tim trenutcima dolaska i podjele dobara. Kava na stolu bi bila samo prešutan znak da je vrijeme da djeca napuste dnevni boravak i krenu se spremati za školu.
Uz kavu stric bi izgubio onu vedrinu s lica i kao da bi se uvukao u nekakvu nostalgiju i sjetu i njima obavio svoje već pomalo umorno i staro lice, iako mu je tek bila tridesetdruga godina. Ono što bih uz prvu jutarnju cigaretu prolazilo mu kroz glavu bilo je teško dokučiti i onima koji ga znaju od „malih nogu“.
Krilo se iza tog izgleda neko ogorčenje, a možda i nekakva mješavina tuge i ponosa. Prvih par minuta šutio bi i pogledavao na sat, kao da se negdje žuri i kao da je ponovno na nekom kolodvoru, a ne kod svojih.
Tih nekoliko minuta svim ukućanima se činilo kao vječnost ili se možda vječnost krila iza umorna i izgubljena lica strica?
Bila je to neka čudna mješavina emocija koja se motala zrakom između domaćih i strica, koji ovaj put je izgledao poput stranca koji je slučajno svratio u tuđu kuću. Čekalo se da nešto stric progovori i da na taj način prekine tu napornu tišinu koja je stajala između njih kao nekakva brana. Otpuhujući dimove cigarete i bacajući pogled na stranu kao da se trudio nešto potisnuti i zaboraviti, a onda nakon ispijenih nekoliko rakija uhvatila bi ga nekakva čudna euforija i pričljivost, gdje bi odjednom pričao nepovezano o svim mogućim temama, ali uglavnom o onima koje ga se direktno ne dotiču. Nitko ne zna što se skrivalo iza njegovog pogleda i nitko ne zna čemu taj bijeg u neke daleke teme, ali svima je bilo jasno da sa svakim novim dolaskom stric se naglo mijenjao. Nitko se nije usudio pitati kako mu je tamo odakle dolazi, ama baš nitko!
Kako je i što je bilo sa strikom Mirkanom možda saznamo u nekom o slijedećih nastavaka ove gastarbajterske priče…
Dražen Stojanović
**** Tekst nije lektoriran
