Osobe koje su preživjele neku od zrakoplovnih nesreća su uistinu rijetke. Obične ljude i stručnjake oduvijek je zanimalo kakav je to osjećaj, nakon spoznaje da si jedan od rijetkih koji su imali sreću, te kakav je život preživjelih nakon toga.
Jedan od onih koji su preživjeli nedavnu nesreću u Kolumbiji, nogometaš Helio Hermito Zampier Neto (slika), do kraja svoga života, bez obzira koliko on trajao i kakav sadržaj imao, morat će se nositi s činjenicom da je u tom trenutku poginula 71 osoba - ljudi koji su skupa s njim sjedili u avionu, a među njima i njegovih 19 kolega koje više nikad neće vidjeti.
Jedna od žena koje su preživjele pad zrakoplova je Njemica Juliane Diller, koja je 1971. čudom ostala živa prilikom pada zrakoplova u prašumama Perua, kada je poginula 91 osoba, među kojima i majka tada 17-godišnje Juliane.
Kao kad padneš s neba...
U svojoj knjizi "Kad sam pala s neba", koju je objavila pod sadašnjim imenom i prezimenom Juliane Koepcke, opisala je svoju sudbinu nakon pada zrakoplova.
"Nakon jednog takvog ekstremnog događaja, čovjekova psiha reagira određenom vrstom zaštitnog mehanizma. Živiš pod nekom vrstom emocionalnog zvona. Vaša su osjećanja isključena, negdje su se skrila", kaže ona.
Tipični posttraumatski sindromi su strah, depresija i tuga - prividno jedna mješavina snažnih emocija. Mogu nastati i napadi panike, a neki su i skloni suicidu.
S teškim ozljedama, koje su bile posljedica pada zrakoplova, Juliane Diller je tada jedanaest dana tumarala prašumom, u jednostavnoj kratkoj haljini, i sa jednom vrećicom bombona. Unatoč nezamislivoj sreći da se izvukla iz te beznadne situacije, kasnije nije mogla pronaći radost u tome što je preživjela i što je spašena.
"Trebalo mi je puno godina dok sam sve to u svojoj intimi posložila i samu sebe prilagodila novoj situaciji", kazala ona u jednome intervjuu prije pet godina, u povodu izlaska njezine knjige, prenosi Bild.
Psiholozi smatraju kako osobe koje su preživjele takvu nesreću trebaju odmah doći na odgovarajuću terapiju, premda neki misle kako im to nije potrebno.
Naizgled, sami se izbore s time, ali mnogi od njih čitavoga života ne pronađu put iz labirinta u koji upadne njihova psiha. Često imaju osjećaj krivnje, progone ih slike koje su vidjeli, ljudi s kojima su podijelili tu nesreću, a koji su poginuli, stalno im se vraćaju u misli ili u snove.
"Uvijek iznova upadam u rupu i razmišljam, pitajući se - je li pravedno da si jedino ti preživjela", govori Juliane Diller.
Što se tada dogodilo?
Juliane Diller je u to vrijeme s roditeljima živjela u Peruu. Po svaku je cijenu željela otići u Limu, kako bi prisustvovala maturskome balu svoje škole. Otac ju je odvraćao od takve ideje, jer je zrakoplovnu kompaniju Lansa smatrao nepouzdanom.
Slučaj je htio da na visini od 3000 metara munja udari u desno krilo letjelice. Prilikom pada zrakoplova, Juliane je skupa sa sjedalom bila naprosto katapultirana, što joj je vjerojatno spasilo život, jer je drveće na koje je pala u svome avionskom sjedalu dijelom ublažilo silinu udarca. Svi ostali putnici su poginuli.
"Nikad više to ne možeš zaboraviti", kaže ova nevjerojatno sretna, a danas tako nesretna žena.
Prema tumačenju psihologa, pojedine žrtve zrakoplovnih nesreća koje su preživjele pad, kasnije ipak osjete olakšanje zbog činjenice da su ostali živi. Međutim, taj val pozitivnih misli i osjećanja, vrlo često se miješa s negativnim. Nakon osjećaja olakšanja uslijedi stresni poremećaj i tako u krug, a ponekad se opterećenja mogu iznenada vratiti nakon čitavog niza godina.
Jedan od onih koji su preživjeli nedavnu nesreću u Kolumbiji, nogometaš Helio Hermito Zampier Neto (slika), do kraja svoga života, bez obzira koliko on trajao i kakav sadržaj imao, morat će se nositi s činjenicom da je u tom trenutku poginula 71 osoba - ljudi koji su skupa s njim sjedili u avionu, a među njima i njegovih 19 kolega koje više nikad neće vidjeti.
Jedna od žena koje su preživjele pad zrakoplova je Njemica Juliane Diller, koja je 1971. čudom ostala živa prilikom pada zrakoplova u prašumama Perua, kada je poginula 91 osoba, među kojima i majka tada 17-godišnje Juliane.
Kao kad padneš s neba...
U svojoj knjizi "Kad sam pala s neba", koju je objavila pod sadašnjim imenom i prezimenom Juliane Koepcke, opisala je svoju sudbinu nakon pada zrakoplova.
"Nakon jednog takvog ekstremnog događaja, čovjekova psiha reagira određenom vrstom zaštitnog mehanizma. Živiš pod nekom vrstom emocionalnog zvona. Vaša su osjećanja isključena, negdje su se skrila", kaže ona.
Tipični posttraumatski sindromi su strah, depresija i tuga - prividno jedna mješavina snažnih emocija. Mogu nastati i napadi panike, a neki su i skloni suicidu.
S teškim ozljedama, koje su bile posljedica pada zrakoplova, Juliane Diller je tada jedanaest dana tumarala prašumom, u jednostavnoj kratkoj haljini, i sa jednom vrećicom bombona. Unatoč nezamislivoj sreći da se izvukla iz te beznadne situacije, kasnije nije mogla pronaći radost u tome što je preživjela i što je spašena.
"Trebalo mi je puno godina dok sam sve to u svojoj intimi posložila i samu sebe prilagodila novoj situaciji", kazala ona u jednome intervjuu prije pet godina, u povodu izlaska njezine knjige, prenosi Bild.
Psiholozi smatraju kako osobe koje su preživjele takvu nesreću trebaju odmah doći na odgovarajuću terapiju, premda neki misle kako im to nije potrebno.
Naizgled, sami se izbore s time, ali mnogi od njih čitavoga života ne pronađu put iz labirinta u koji upadne njihova psiha. Često imaju osjećaj krivnje, progone ih slike koje su vidjeli, ljudi s kojima su podijelili tu nesreću, a koji su poginuli, stalno im se vraćaju u misli ili u snove.
"Uvijek iznova upadam u rupu i razmišljam, pitajući se - je li pravedno da si jedino ti preživjela", govori Juliane Diller.
Što se tada dogodilo?
Juliane Diller je u to vrijeme s roditeljima živjela u Peruu. Po svaku je cijenu željela otići u Limu, kako bi prisustvovala maturskome balu svoje škole. Otac ju je odvraćao od takve ideje, jer je zrakoplovnu kompaniju Lansa smatrao nepouzdanom.
Slučaj je htio da na visini od 3000 metara munja udari u desno krilo letjelice. Prilikom pada zrakoplova, Juliane je skupa sa sjedalom bila naprosto katapultirana, što joj je vjerojatno spasilo život, jer je drveće na koje je pala u svome avionskom sjedalu dijelom ublažilo silinu udarca. Svi ostali putnici su poginuli.
"Nikad više to ne možeš zaboraviti", kaže ova nevjerojatno sretna, a danas tako nesretna žena.
Prema tumačenju psihologa, pojedine žrtve zrakoplovnih nesreća koje su preživjele pad, kasnije ipak osjete olakšanje zbog činjenice da su ostali živi. Međutim, taj val pozitivnih misli i osjećanja, vrlo često se miješa s negativnim. Nakon osjećaja olakšanja uslijedi stresni poremećaj i tako u krug, a ponekad se opterećenja mogu iznenada vratiti nakon čitavog niza godina.
