Bi li Sjeverna Koreja zaista lansirala nuklearno oružje na SAD? Uslijed ratoborne retorike između američkog predsjednika Donalda Trumpa i sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una, ovo pitanje među Amerikancima izaziva sve veću tjeskobu.
Nuklearni napad na SAD čini se kao potpuno sumanut potez, budući da bi gotovo sigurno izazvao odmazdu na još većoj razini koja bi dovela do potpunog uništenja Sjeverne Koreje. Kako piše Vox, to znači da, kako bi pokušali odgovoriti na ovo pitanje, moramo prvo odgovoriti na drugo, još važnije: je li Kim Jong-un racionalan?
Kim se na prvi pogled zaista čini kao luđak
Na prvi pogled, Kim se definitivno čini kao luđak. Ipak se radi o nekome tko je, prema izvještaju južnokorejske obavještajne službe, pogubio svog ujaka protuzračnim topom i potom spalio njegovo tijelo bacačima plamena, a sumnjiči ga se i da stoji iza atentata na svog polubrata nervnim otrovom VX u Maleziji, gdje se nalazio u egzilu. Nekoliko godina ranije javno ga je zamolio da mu poštedi život.
Kimov režim je po svemu sudeći izazvao i smrt američkog studenta Otta Warmbiera kojeg je osudio na 15-godišnju robiju pod apsurdnim optužbama, da bi ga u vegetativnom stanju vratio u SAD. Nesretni student je vjerojatno poslan u jedan od brojnih konc-logora u kojima se zatvorenike tjera na prisilni rad, muči, siluje, pogubljuje i izgladnjuje do smrti.
Američka veleposlanica u UN-a Nikki Haley ocijenila je da "nemamo posla s racionalnom osobom" kad je Kim u pitanju. Senator John McCain ga je opisao kao "ludo debelo dijete". Kongresnik Bradley Byrne također se zapitao: "Kako se odnositi prema nekome tko nije racionalan?"
Stručnjaci se ne slažu
No ovo pitanje seže puno dalje od amaterske psihologije - ako Washington vjeruje da je Kim zaista iracionalan, to znači da će biti skloniji upotrebi sile da ga zaustavi. Jer ako je Kim mentalno nestabilan i ako ga ne sputava instinkt za preživljavanjem, to znači da scenarij u kojem on prvi izvrši nuklearni napad bez obzira na posljedice više nije nerealan. Odvraćanje - prijetnja neprijatelju da će biti napadnut ili čak uništen ako napadne prvi - ne funkcionira ako je neprijatelj fanatičan, uvjeren u vlastitu neuništivost ili ga jednostavno nije briga. Stoga i preventivni napad SAD-a postaje izgledniji. Trump je vrlo slikovito dao do znanja da razmišlja o toj opciji.
Međutim, nitko od stručnjaka za Sjevernu Koreju s kojima je Vox razgovarao ne slaže se s procjenom da je Kim luđak. Njegova okrutnost i žestoka retorika ne smije se brkati s iracionalnošću, napominju. Sjevernokorejski diktator ustvari je vrlo discipliniran i proračunat kad je posrijedi njegov opstanak na vlasti. Štoviše, Trump je nestabilnija i nepredvidivija varijabla u ovoj kalkulaciji.
Jer, kad govorimo o racionalnosti lidera ili države u kontekstu međunarodnih odnosa, to ne znači isto kao ono kad kolokvijalno kažemo da netko je ili nije razuman. "Racionalan" ovdje znači da je sposoban raditi logične zaključke o svojim ciljevima, interesima i pitanjima kako ih ostvariti uz resurse (vojne, ekonomske i diplomatske) koje ima na raspolaganju. Budući da je samoočuvanje glavni prioritet svake države, racionalni lider može poduzimati riskantne poteze, ali neće učiniti nešto što će zasigurno prouzročiti njeno uništenje.
Sjeverna Koreja nije samoubilački nastrojena
Ali kad pogledamo povijest Sjeverne Koreje, nije teško zaključiti da režim nije samoubilački nastrojen. Iako je pokušala osvojiti Južnu Koreju 1953. (u čiju obranu je stao SAD) i tenkovima je preobratiti na komunizam, a rat službeno nikad nije okončan, Sjeverna Koreja u više od šezdeset godina više nijednom nije izvršila invaziju na svog susjeda. Odvraćanje američkih snaga smještenih u Južnoj Koreji, Japanu i na otoku Guamu očito je djelovalo.
To ne znači da Sjeverna Koreja nije bila agresivna prema SAD-u i Južnoj Koreji. Kako primjećuje James Person, sjevernokorejski ekspert u Wilson Center, Sjeverna Koreja je iz iskustva naučila da se može ne samo izvući kada vrši agresivne provokacije, nego da tako može i zastrašiti neprijatelja ite ga natjerati na ustupke, u isto vrijeme pokazujući moć u očima vlastitog stanovništva.
Brojne provokacije ostale nekažnjene
Tako je, primjerice, 1968. presrela i otela američki mornaričko-obavještajni brod USS Pueblo s 83 ljudi i držala ih zatočene uz torturu gotovo godinu dana. Iako je takva situacija lako mogla eskalirati u rat, na kraju mučnih pregovora s SAD-om pustila je mornare, ali je zadržala brod kao trofej i natjerala Washington da prizna svoje neprijateljske namjere.
1969. je otišla još dalje i oborila američki špijunski avion, ubivši 31 člana posade na njemu. Predsjednik Richard Nixon u to je vrijeme, kasnije se saznalo, razmatrao čak i nuklearni udar kao odgovor, ali na kraju nije učinio ništa. Zašto? "SAD je bio oprezan zbog potencijalnog rizika odmazde nad Južnom Korejom", objašnjava Person.
A 1976. je sjevernokorejska vojna ophodnja presrela zajedničku južnokorejsku i američku u demilitariziranoj zoni, gdje su potonji došli posjeći stablo koje je ometalo pogled na sjevernokorejske položaje. Ne zna se tko je prvi napao koga, ali sjevernokorejski vojnici su na kraju doslovno zaklali sjekirom dvojicu američkih vojnika. Tadašnji američki predsjednik Gerald Ford osudio je Sjevernu Koreju zbog "ubojstva", ali opet nije izvršio odmazdu - osim što je tjedan dana kasnije nova ophodnja, praćena s 26 vojnih helikoptera, 3 bombardera B52 i brojnim lovcima došla i posjekla sporno stablo.
2010. je došlo do novog velikog incidenta kad je sjevernokorejska mini-podmornica torpedirala južnokorejsku korvetu Čeonan u Žutom moru i ubila 46 njenih mornara. Naravno, tu su i brojna testiranja balističkih projektila proteklih nekoliko godina, usmjerena prema vodama oko Japana. Ali do totalnog rata nije došlo jer se obje strane boje milijunskih žrtava i masovnog razaranja koje bi pogodilo regiju, kao što je bio slučaj u Korejskom ratu pedesetih. Osim toga, Pjongjang je vjerojatno svjestan da u ovom ratu ne bi mogao pobijediti. Ali budući da i druga strana želi izbjeći rat, Pjongjang se s ovakvim provokacijama provlači nekažnjeno.
Kim zna da mu je nuklearni arsenal ultimativna zaštita
Sjevernokorejski nuklearni program - pretpostavlja se da zemlja ima do 20 nuklearnih bombi s dovoljno materijala da ih napravi još 40 - proizlazi iz jednostavne pretpostavke: ako mu je druga strana dosad tolerirala sve nabrojano zbog straha od rata, sad će mu tolerirati još i više zbog straha od nuklearnog rata.
Osim toga, Kimov režim je izvukao lekciju iz iskustva drugih. "Vidjeli su kako je Irak, koji je imao nerealizirani nuklearni program, eliminiran. Vidjeli su Moamera Gadafija koji se dobrovoljno odrekao svog nuklearnog programa u zamjenu za integraciju i poboljšane odnose sa svijetom - samo da bi ga pobunjenici uz podršku NATO-a likvidirali na ulici 2011.", napominje Person. Sjeverna Koreja vidi nuklearni arsenal kao ultimativnu zaštitu od iste sudbine.
"Da je Kim totalno izgubljen, nema šanse da bi opstao ovoliko dugo. Morate biti dobri u shvaćanju onoga što želite, kako nagraditi prijatelje i ukloniti neprijatelje", zaključuje David Kang sa Sveučilišta Južna Kalifornija. Trumpova administracije je s druge strane mnogo nedosljednija. Iako je državni tajnik Rex Tillerson nedavno izjavio da SAD "ne traži smjenu režima" niti "ujedinjavanje poluotoka" i pokušao uvjeriti Pjongjanga da "mi nismo vaš neprijatelj niti prijetnja", ta su obećanja u izravnoj suprotnosti s Trumpovom retorikom o "vatri i bijesu" i "vojnoj opciji koja je potpuno spremna".
Dok su dosadašnje administracije na provokacije Sjeverne Koreje odgovarale odmjereno i popustljivo, Trump se upustio u "igru kukavice" s Kimom kako bi ga natjerao da odstupi od daljnje eskalacije. Ali u ovoj igri ulozi su nuklearni.
Index.hr
Nuklearni napad na SAD čini se kao potpuno sumanut potez, budući da bi gotovo sigurno izazvao odmazdu na još većoj razini koja bi dovela do potpunog uništenja Sjeverne Koreje. Kako piše Vox, to znači da, kako bi pokušali odgovoriti na ovo pitanje, moramo prvo odgovoriti na drugo, još važnije: je li Kim Jong-un racionalan?
Kim se na prvi pogled zaista čini kao luđak
Na prvi pogled, Kim se definitivno čini kao luđak. Ipak se radi o nekome tko je, prema izvještaju južnokorejske obavještajne službe, pogubio svog ujaka protuzračnim topom i potom spalio njegovo tijelo bacačima plamena, a sumnjiči ga se i da stoji iza atentata na svog polubrata nervnim otrovom VX u Maleziji, gdje se nalazio u egzilu. Nekoliko godina ranije javno ga je zamolio da mu poštedi život.
Kimov režim je po svemu sudeći izazvao i smrt američkog studenta Otta Warmbiera kojeg je osudio na 15-godišnju robiju pod apsurdnim optužbama, da bi ga u vegetativnom stanju vratio u SAD. Nesretni student je vjerojatno poslan u jedan od brojnih konc-logora u kojima se zatvorenike tjera na prisilni rad, muči, siluje, pogubljuje i izgladnjuje do smrti.
Američka veleposlanica u UN-a Nikki Haley ocijenila je da "nemamo posla s racionalnom osobom" kad je Kim u pitanju. Senator John McCain ga je opisao kao "ludo debelo dijete". Kongresnik Bradley Byrne također se zapitao: "Kako se odnositi prema nekome tko nije racionalan?"
Stručnjaci se ne slažu
No ovo pitanje seže puno dalje od amaterske psihologije - ako Washington vjeruje da je Kim zaista iracionalan, to znači da će biti skloniji upotrebi sile da ga zaustavi. Jer ako je Kim mentalno nestabilan i ako ga ne sputava instinkt za preživljavanjem, to znači da scenarij u kojem on prvi izvrši nuklearni napad bez obzira na posljedice više nije nerealan. Odvraćanje - prijetnja neprijatelju da će biti napadnut ili čak uništen ako napadne prvi - ne funkcionira ako je neprijatelj fanatičan, uvjeren u vlastitu neuništivost ili ga jednostavno nije briga. Stoga i preventivni napad SAD-a postaje izgledniji. Trump je vrlo slikovito dao do znanja da razmišlja o toj opciji.
Međutim, nitko od stručnjaka za Sjevernu Koreju s kojima je Vox razgovarao ne slaže se s procjenom da je Kim luđak. Njegova okrutnost i žestoka retorika ne smije se brkati s iracionalnošću, napominju. Sjevernokorejski diktator ustvari je vrlo discipliniran i proračunat kad je posrijedi njegov opstanak na vlasti. Štoviše, Trump je nestabilnija i nepredvidivija varijabla u ovoj kalkulaciji.
Jer, kad govorimo o racionalnosti lidera ili države u kontekstu međunarodnih odnosa, to ne znači isto kao ono kad kolokvijalno kažemo da netko je ili nije razuman. "Racionalan" ovdje znači da je sposoban raditi logične zaključke o svojim ciljevima, interesima i pitanjima kako ih ostvariti uz resurse (vojne, ekonomske i diplomatske) koje ima na raspolaganju. Budući da je samoočuvanje glavni prioritet svake države, racionalni lider može poduzimati riskantne poteze, ali neće učiniti nešto što će zasigurno prouzročiti njeno uništenje.
Sjeverna Koreja nije samoubilački nastrojena
Ali kad pogledamo povijest Sjeverne Koreje, nije teško zaključiti da režim nije samoubilački nastrojen. Iako je pokušala osvojiti Južnu Koreju 1953. (u čiju obranu je stao SAD) i tenkovima je preobratiti na komunizam, a rat službeno nikad nije okončan, Sjeverna Koreja u više od šezdeset godina više nijednom nije izvršila invaziju na svog susjeda. Odvraćanje američkih snaga smještenih u Južnoj Koreji, Japanu i na otoku Guamu očito je djelovalo.
To ne znači da Sjeverna Koreja nije bila agresivna prema SAD-u i Južnoj Koreji. Kako primjećuje James Person, sjevernokorejski ekspert u Wilson Center, Sjeverna Koreja je iz iskustva naučila da se može ne samo izvući kada vrši agresivne provokacije, nego da tako može i zastrašiti neprijatelja ite ga natjerati na ustupke, u isto vrijeme pokazujući moć u očima vlastitog stanovništva.
Brojne provokacije ostale nekažnjene
Tako je, primjerice, 1968. presrela i otela američki mornaričko-obavještajni brod USS Pueblo s 83 ljudi i držala ih zatočene uz torturu gotovo godinu dana. Iako je takva situacija lako mogla eskalirati u rat, na kraju mučnih pregovora s SAD-om pustila je mornare, ali je zadržala brod kao trofej i natjerala Washington da prizna svoje neprijateljske namjere.
1969. je otišla još dalje i oborila američki špijunski avion, ubivši 31 člana posade na njemu. Predsjednik Richard Nixon u to je vrijeme, kasnije se saznalo, razmatrao čak i nuklearni udar kao odgovor, ali na kraju nije učinio ništa. Zašto? "SAD je bio oprezan zbog potencijalnog rizika odmazde nad Južnom Korejom", objašnjava Person.
A 1976. je sjevernokorejska vojna ophodnja presrela zajedničku južnokorejsku i američku u demilitariziranoj zoni, gdje su potonji došli posjeći stablo koje je ometalo pogled na sjevernokorejske položaje. Ne zna se tko je prvi napao koga, ali sjevernokorejski vojnici su na kraju doslovno zaklali sjekirom dvojicu američkih vojnika. Tadašnji američki predsjednik Gerald Ford osudio je Sjevernu Koreju zbog "ubojstva", ali opet nije izvršio odmazdu - osim što je tjedan dana kasnije nova ophodnja, praćena s 26 vojnih helikoptera, 3 bombardera B52 i brojnim lovcima došla i posjekla sporno stablo.
2010. je došlo do novog velikog incidenta kad je sjevernokorejska mini-podmornica torpedirala južnokorejsku korvetu Čeonan u Žutom moru i ubila 46 njenih mornara. Naravno, tu su i brojna testiranja balističkih projektila proteklih nekoliko godina, usmjerena prema vodama oko Japana. Ali do totalnog rata nije došlo jer se obje strane boje milijunskih žrtava i masovnog razaranja koje bi pogodilo regiju, kao što je bio slučaj u Korejskom ratu pedesetih. Osim toga, Pjongjang je vjerojatno svjestan da u ovom ratu ne bi mogao pobijediti. Ali budući da i druga strana želi izbjeći rat, Pjongjang se s ovakvim provokacijama provlači nekažnjeno.
Kim zna da mu je nuklearni arsenal ultimativna zaštita
Sjevernokorejski nuklearni program - pretpostavlja se da zemlja ima do 20 nuklearnih bombi s dovoljno materijala da ih napravi još 40 - proizlazi iz jednostavne pretpostavke: ako mu je druga strana dosad tolerirala sve nabrojano zbog straha od rata, sad će mu tolerirati još i više zbog straha od nuklearnog rata.
Osim toga, Kimov režim je izvukao lekciju iz iskustva drugih. "Vidjeli su kako je Irak, koji je imao nerealizirani nuklearni program, eliminiran. Vidjeli su Moamera Gadafija koji se dobrovoljno odrekao svog nuklearnog programa u zamjenu za integraciju i poboljšane odnose sa svijetom - samo da bi ga pobunjenici uz podršku NATO-a likvidirali na ulici 2011.", napominje Person. Sjeverna Koreja vidi nuklearni arsenal kao ultimativnu zaštitu od iste sudbine.
"Da je Kim totalno izgubljen, nema šanse da bi opstao ovoliko dugo. Morate biti dobri u shvaćanju onoga što želite, kako nagraditi prijatelje i ukloniti neprijatelje", zaključuje David Kang sa Sveučilišta Južna Kalifornija. Trumpova administracije je s druge strane mnogo nedosljednija. Iako je državni tajnik Rex Tillerson nedavno izjavio da SAD "ne traži smjenu režima" niti "ujedinjavanje poluotoka" i pokušao uvjeriti Pjongjanga da "mi nismo vaš neprijatelj niti prijetnja", ta su obećanja u izravnoj suprotnosti s Trumpovom retorikom o "vatri i bijesu" i "vojnoj opciji koja je potpuno spremna".
Dok su dosadašnje administracije na provokacije Sjeverne Koreje odgovarale odmjereno i popustljivo, Trump se upustio u "igru kukavice" s Kimom kako bi ga natjerao da odstupi od daljnje eskalacije. Ali u ovoj igri ulozi su nuklearni.
Index.hr
