Agronomski i prehrambeno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Mostaru i Udruga „Pramenka“ pokrenuli su projekt „Osiguranje električne energije za farmere na planinama“. Poznato je da značajan broj obitelji egzistenciju ostvaruje baveći se stočarstvom, uglavnom ovčarstvom na planini Ljubuši. Ovaj hvala vrijedan socio-gospodarski projekt osmišljen je kako bi se i sljedeća generacija zadržala na Ljubuši, jer sa strujom će im biti itekako lakše. Za realizaciju ovog projekta zadužen je prof.dr.sc. Jerko Pavličević, prodekan za razvoj Fakulteta uz asistenciju asistenta i Vinko Batinić, predsjednik Udruge „Pramenka“. Svu stručnu pomoć u realizaciji projekta pruža poduzeće „Solik“ d.o.o. Prozor-Rama i osobno dpl.ing. Ivo Kudić.

Iz ovih i drugih razloga krenulo se u obilazak Ljubuše i njenih stanovnika, koji su izgleda do sada bili neopravdano potpuno zaboravljeni.

U rano jutro ekipa je krenula iz Proslapske planine s ciljem da obiđe ljude koji veći dio godine žive na prostranstvima planine Ljubuše. Najteža dionica je bila izići na brdo Osojnicu, ali s vodičem Markom Pavličević-Oraškićem ni to nije teško, jer Marko, nastavnik zemljopisa i povijesti, godišnje nekoliko puta obiđe Ljubušu. On zna svaku stazu i puteljak, jedino je bilo teško pratiti njegov tempo hoda. Za nepunih sat vremena bili smo na Oštroj kosi. Odmorili smo kratko uživajući u nezaboravnom pogledu na cijelu ramsku kotlinu.

Slijedi nam lakši dio puta, jer niz nizbrdicu se spuštamo do kuća obitelji Mate Brković s Orašca. Mato, supruga Luca i tri sina, kao od brda odvaljena momka,  su nas dočekali s oduševljenjem dok su dijelili jutarnje zadatke. Divili smo im se kao i ljepoti Ljubuše. Uz rakiju i nezaobilazni sir iz mjeha razgovarali smo o njihovom poslu koji je težak, ali, kako kažu, za njihovu obitelj od deset članova to je jedini izvor prihoda. Prezentirana im je ideja kako će brzo dobiti struju, gledali su s nevjericom dok je im prof. dr.sc. Jerko Pavličević pričao o projektu, te kako će već ove godine imati struju. Zatim se prešlo na određivanje i obilježavanje lokacije gdje će biti smješteni solarni paneli. Na kraju nisu krili zadovoljstvo, te rekoše da je ovo prvi put da je netko došao da hoće njima nešto pomoći. Svaki put kad su tražili pomoć u općini bili su odbijeni. „Sami smo sebi ručno napravili tri kilometra puta da možemo doći sa kamionom“ kaže Matko.

Rado bi ostali cijeli dan, ali morali smo dalje do prvog susjeda koji je od njih udaljen dva kilometra. Dočekuje nas isto oduševljen Ivan Bošnjak s obitelji, poznatiji kao Ićan Andžijića. Obitelj također ima desetak članova. Skoro ista priča, isto nezadovoljstvo što su zaboravljeni, ali im je naš posjet dao nadu kažu u jedan glas.

Poslije obavljenih formalnosti i kratkih dogovora krećemo do 500 metara udaljenih staja Stjepana (Ćile) Ravančić (Semeunić). Dolazimo na jedno uzvišenje gdje se Ćile na padinama Vaboča „utaborio“. Tu je s njime supruga, nevjesta, sin i petero unučadi osnovnoškolci. Sedamdesetogodišnji Ćile zrači zadovoljstvom što smo tu, kaže “ako mi pomognete da imam struju, dogodine ću povećati stado na tisuću ovaca“. Svi ovi ljudi su nas na Ljubuši sa oduševljenjem dočekali, tako i Ćile hoće odmah da pali roštilj i odgađa sve planirane poslove, šteta što smo se morali zahvaliti, jer smo morali dalje do Skoke na Trebiševo.

Spuštamo se iz Ćilinog „tabora“ pješke ponovno do Ićana gdje nas čeka Josip Skoko. Sjedamo nas petorica u Golfa 2, gdje nas Josip vozi po brdskim putevima, po kojima vožnja i nije baš udobna ali je dosta zanimljiva.

Dolazimo za pola sata na Trebiševo, prava prirodna oaza. Josip je rođen 1993. god., ali njegovo imanje izgleda kao da ga vodi puno stariji i iskusniji čovjek. Dvanaest krava pase na polju ispod Vrana. Josip svaki dan odvozi mlijeko do Orašca udaljenog 15 km makadamskog puta koji je u lošem stanju. Veseli Josip priča svoje muke i težinu posla s kojim se bavi, ali kaže ne bi svoj posao mijenjao za bilo kakav drugi. Doći će bolja vremena, govori Josip, ako Bog da zajedno sa vama riješit ću struju. „Išao sam u općinu da mi malo poprave put, ali rekli su mi da oni imaju puno važnijih putova. Što je to važnije od pomoći ljudima na Ljubuši? Mi ne tražimo socijalnu pomoć, već tražimo samo malu pomoć da lakše obavljamo svoj posao“ kaže Josip.

Uz sir, vino i pršut Josip je dobio zadatak koje predradnje treba uraditi kako bi se montirali solarni paneli. Zadovoljstvo Josipovo bilo je veliko kao i oca Marka, koji nije krio oduševljenje.

Pošto smo puno planirali morali smo dalje, jer nestrpljivo su nas čekali Božiničići do kojih dolazimo za nekih dvadesetak minuta. Smješteni su ispod Paćeva. Već više od 40 godina traje njihova tradicija na Ljubuši. Zatekli smo tri generacije, baka Kata poznata kao Briškinja i njen suprug Ante, sin Mirko i supruga Kata. Unuk Ante i njegova supruga nastavljaju obiteljsku tradiciju, „sa strujom će to biti puno lakše“ kaže unuk Ante te dodaje: „radio sam i druge poslove, bio sam i u Dubrovniku, ali ovdje bolje zaradim i zdravo živim. Prodam sve što proizvedem: janjce, sir, vunu, đubrivo i ostalo sve što se može prodati“.

Već je sunce na zalasku, proveli smo 12 sati na Ljubuši, vidjeli smo puno toga, oduševili su nas baš svi sugovornici. Tolika volja i ljubav prema teškom poslu ne mogu ostaviti nikoga ravnodušnim. Ovim ljudima se mora pomoći, jednoglasan je zaključak cijele ekspedicije. Žurimo da se sastanemo s drugim dijelom ekspedicije koja je obišla Mrkodo. Sastali smo se sa asistentom Vinkom i snimateljskom ekipom koja radi dokumentarni film o životu na Ljubuši. Impresionirani su kao i mi.

Na Ljubuši od proljeća do jeseni žive obitelji iz Rame:

Ive Čupić, Mate Brković, Ivana Bošnjak - Ićana, Stjepana Ravančić - Ćile, Josipa Skoke, Ivana Bošnjak-Markina, Pave Pavličević, Mate Lovrić i Martina Marić -Jerkić. Ukupno je to više od četrdeset osoba, četrdeset radnih mjesta. Tu su još hercegovačke obitelji Raguž, Vasilj i Mirjana na Zlopolju. Na Tribiševu je puno obnovljenih kuća i uglavnom dolaze za vikend i na godišnji.

Ljubuši treba vratiti život, treba pomoći ovim ljudima, jer prostora ima za još mnoge. Ono što treba uraditi je toliko malo, a rezultat toliko velik, pomoć ogromna.

Struju rješava Agronomski i prehrambeno-tehnološki Fakultet Sveučilišta u Mostaru zajedno s udrugom „Pramenka“ i farmerima a da bi išlo brže mogu se uključiti svi dobri i humani ljudi.

Potrebno je napraviti 5-6 boljih pojilišta-lokava za stoku, potrebno je malo sanirati putove. Izračunali smo da to sve manje košta nego jedno službeno vozilo.

Ljubuša pruža mogućnosti proizvodnje hrane, pruža i atraktivne turističke zanimljivosti. Svi mladi članovi obitelji koje smo posjetili su odlučni nastaviti tradiciju, ali očekuju pomoć koju svakako zaslužuju.

O planini Ljubuši

Ljubuša planina smještena je jugozapadno od ramske doline. Prostire se najvećim dijelom u općinama Prozor-Rama, Tomislavgrad i jednim dijelom Kupres. Planina je gola, surova, a opet pitoma hraniteljica kroz povijesti. Nekada puna života, o čem najbolje svjedoče povijesni spomenici.

Osojnica dijeli Ljubušu od Proslapske planine. Osojnica je bogata crnogoričnom šumom a iza Osojnice dolazi uzvišenje Vaboč koji je obrastao bukovom šumom, ostalo područje je manje-više golet. Na Ljubuši se mogu naći stećci, zidane lokve (Bilanski konak - Omoljska lokva, Mala kakavica) koje su urađene na isti način i po istom projektu te nekoliko običnih lokava (Donji bunari s živom vodom, Puljina lokva).  U području Donjih bunara nalazi se pećina Lujin dućan (prema putopisu Jovana Popovića sa početka 20. stoljeća) bila je nastanjena u 18. stoljeću u kojoj je bila kovačija. Sada se vide tragovi vukova  koji zalaze u nju, zatim nekoliko, napola srušenih, objekata gdje je planinsko dobro „Čvrsnica“ u prošlom stoljeću držalo par tisuća ovaca, 500-tinjak volova, sirana, štala, tri bunara, kupalište za ovce itd.

Tu je i izvor „Velika kapavica“ koji ne presušuje kroz cijelu godinu. Kraljica svih građevina je lokva sa živom vodom na „Velikim bunarima“ koja je načinjena u doba Austrougarske. Rađena od klesanog kamena 70-80 metara lijevo iznad nje nalazi se kaptaža s 10-tak izvora koji su kamenim kanalom spojeni u klesanu lokvu (područje Tomislavgrada). Od živog svijeta na lokvi u Donjim bunarima ima tritona, a od biljnog procvjetala crnjuša, šafran itd.

Na ramskom dijelu ima puno ostataka života na Ljubuši. Zanimljiv je izvor i bunar Tresulja, puno ćemerenih čatrnja, razuđenost putova kojima uz male popravke mogu prometovati automobili.

U srce Ljubuše se može doći za 70 minuta pješice iz Proslapske planine, terenskim autom se može obići gotovo svaki dio, a autom od Orašca se dođe u središte za oko 40 minuta. Tako je sve blizu, a za mnoge daleko i nepoznato.

Na Ljubuši žive ljudi koji svojoj obitelji osiguravaju egzistenciju, njihov prihod koji ostvare je značajan, kako za njih tako i za širu zajednicu.

Ovo je samo dio povijesti i potencijala kojeg krije ova prekrasna planina, koja je prostorno najveća planina u BiH, na jugu se utapa u padine Vrana, a na sjeverozapadu dodiruje Radušu.