Bila je to posljednja točka njihovog puta stopama Luke Modrića, koji su prikazali u odličnom kratkom dokumentarcu o novoj zvijezdi Real Madrida. Nakon što je u klubu i na stadionu dobio sve što je trebao za svoju priču, novinar i redatelj Gaby Ruiz htio je obaviti još nešto. Na pomoćnom su terenu trenirali juniori, a Ruiz je naložio kamermanu: 'Onaj el niño rubio, plavokosi dječak – snimaj njega...'
Alen Halilović djelovao je pomalo nadrealno: onako sitan i zaigran, u običnoj majici s natpiom 'Šampioni' koju je Dinamo dijelio nakon osvajanja naslova, vježbao je u skupini s dvojicom starih 'konja', izopćenicima Lekom i Pokrivačem – obojicom u tamnoplavim 'europskim' dresovima prve momčadi koje su zadužili. Četvrti član njihove skupine bio je još jedan 'rubio', ali visok i golobrad – neki klinac po imenu Tin Jedvaj.
Naravno, nisu Španjolci slučajno željeli baš Halilovića. Glas o njegovom talentu već je odavno bio dopro i do njih, pogledali su njegove kompilacije koje su postale hit na YouTubeu, a apsolutno svi s kojima su razgovarali u klubu bili su više nego spremni spomenuti njegovo ime, čak i ako ničim nisu bili izazvani. 'Poseban'; 'najveći talent u posljednjih 20 godina'; 'bit će bolji od Luke Modrića'; 'igrač Messijevog tipa' – ovo su samo neki od opisa koje su tog dana o njemu čuli od Zorana Mamića, Igora Cvitanovića, Romea Jozaka i drugih.
Nisu prošla ni dva mjeseca od tog susreta kad je materijal o Haliloviću već upotrebljen na Canalu+, u dijelu emisije u kojoj je Ruiz pričao o čudu od djeteta koje je dotad već bilo debitirao za Dinamo i postiglo svoj prvi seniorski gol. No on ga po stilu nije usporedio s Messijem, pa niti s 'ofenzivnijim Davidom Silvom' kako mu je sugerirano iz nekih novinarskih krugova. Ne, on je povukao paralelu s Arjenom Robbenom.
U mjesecima koji su uslijedili, 'The Halilovic Hype' samo je rastao. Pomogli su mu, naravno, Alenovi nastupi u Ligi prvaka i ona čuvena, sveprisutna fotografija sa Zlatanom, kao i pozivanje te nastup za hrvatsku reprezentaciju. Utjecajni internetski izvori objavljuju svaku spekulaciju ili izmišljotinu vezanu uz Halilovićev mogući transfer u Tottenham ili negdje drugdje, biraju ga za najboljeg nogometaša svoje generacije na svijetu. Ne može proći nijedan dan u ovom prijelaznom roku a da se o njemu na Twitteru ne raspituju novinari, blogeri i obični navijači – pogotovo oni Spursa i Arsenala, koji ga s čežnjom iščekuju.
Šuškanja na društvenim mrežama i nagađanja hrvatskih medija provučena kroz Google Translate ubrzo nalaze put i do 'ozbiljnijih' stranih medija, pa se krug zatvara. Dojam je da je u svijetu o Haliloviću u zadnjih mjesec-dva objavljeno gotovo koliko i o Modriću ili Mandžukiću, a puno više nego o bilo kojem drugom hrvatskom reprezentativcu. Rijetko koji glas razuma uopće sumnja da se možda i ne radi o novom nogometnom 'Mesiji'. Budući da većina ljudi nogomet danas prvenstveno doživljava kroz medije, malo kome pada na pamet postaviti pitanje koje se čini najlogičnijim – a kako trenutno igra taj Mesija?
Hvala na pitanju, igra katastrofalno loše. Po onome što smo od njega na početku ove sezone vidjeli, konzistentno je možda i najgori Dinamov igrač, a njegovi nastupi izgledaju kao kompilacija najneuspješnijih akcija Arjena Robbena – kad svakim potezom pokušava napraviti nešto 'važno', ali zapravo se većinu vremena samo zabija u suparničkog igrača i loptu tretira kao da je zarazna bolest koju nipošto ne želi prenijeti bližnjemu svome.
Mnogi su primijetili da Halilovićevo optimalno mjesto vjerojatno nije krilo, nego sredina – iza isturenog napadača, a možda jednog dana i kao špica, lažna ili prava. Kruno Jurčić konačno ga je onamo postavio u naoko lakom ogledu s Hrvatskim Dragovoljcem. Na stranu sad kako je ta utakmica završila, ali trenerova izjava poslije nje prilično je znakovita: 'Haliloviću smo htjeli s Ademijem i Sareom zatvoriti leđa, osloboditi ga defenzivnih zadataka i da pliva u međuprostoru te upošljava napadača', rekao je Jurčić.
Ma na stranu sad i to što hrvatski 'vječni' prvak na 'gostovanje' kod uvijek neugodnog Dragovoljca ide s dvojicom defenzivnih veznih-blokera; Jurčić je sigurno pod pritiskom da Halilovića stavlja u sastav većim nego Štimac, koji ga zove u reprezentaciju kad nema mjesta ni u Dinamu. Ali ono što Jurčić opisuje ne postoji u suvremenom nogometu. Na iole višoj razini si nitko više ne može dopustiti da ima središnjeg ofenzivnog veznog koji je isključivo kreativac, pa štitila mu leđa dvojica, trojica ili četvorica drugih. Nema više tog međuprostora u kojemu se može plivati – jer odavno u njemu kod suparnika ordiniraju igrači baš poput Ademija i Sarea.
Ne postoji više ni to da je ijedan nogometaš na terenu oslobođen defenzivnih zadataka. Dinamo ima dugu tradiciju 'desetki'-umjetnika, ali samo su oni s izuzetnom pozicijskom inteligencijom i uzorno profesionalnim odnosom, poput Bobana i Modrića, postajali igrači za najveće klubove. Za Sammira je prekasno, ali za devet godina mlađeg (da – devet godina!) Halilovića sigurno još nije da nauči i prihvati ono što beznadni nogometni romantici pomalo podrugljivo zovu 'obveznom igrom'.
'Onaj tko igra za sebe, igra za suparnika', govorio je legendarni trener Helenio Herrera, na što bi dodao: 'Onaj tko igra za tim, igra za sebe'. Pep Guardiola je po dolasku za prvog trenera Barce Messiju rekao: 'Ti si s loptom najbolji igrač na svijetu. Sada moraš postati najbolji i bez lopte'.
Od Alenove trening-grupice prije godinu dana, dvojica više nisu u klubu, a dvojica su trenutno nedovoljno dobri za idealni Dinamov sastav. I dok je za Leku – 'prvog mesara Lige prvaka', kako su ga od milja prozvali u svlačionici – to još razumljivo budući da je pri kraju karijere, 'balkanski Messi' pretvorio se u 'Robbena iz noćne more'. S naporom pokušavamo od svijeta tajiti da je u odnosu na prošlu sezonu još i nazadovao.
Ali možda je stvar samo u tome da ga Dinamo mora pustiti što prije, jer je postao prevelik zalogaj za njega. Gurali su ga u prvi plan svakom prilikom koju su imali i nemilice su se hranili njegovom karizmom u zametku. Halilović se, uostalom, niti ne spominje kao neki skori/budući nositelj igre maksimirske 'megamomčadi' u nastajanju, nego njegov odlazak neprestano visi u zraku i stalno se spominje da će morati biti prodan u slučaju 'nemoralne' ponude. Dinamo je već jednu i prihvatio, ali nije i Alenova obitelj; druga će gotovo sigurno stići do kraja kolovoza.
Na kraju je sve to definitivno ostavilo traga i na njemu. Možete li zamjeriti 17-godišnjaku što počinje vjerovati u vlasititi hype? Možda je sada već vrijeme za onu lekciju u kojoj se kaže: 'Ako ga voliš, moraš ga znati pustiti'. Svaka čast Dinamovoj školi, ali Alen ju je prerastao, a Maksimiru nema svog Guardiolu koji bi mu pomogao da dosegne svoj puni potencijal. Možda je vrijeme za govor nalik na one u kung-fu filmovima kad učitelj kaže učeniku: 'Idi u svijet, nemam te više čemu naučiti'...
Samo, taj govor vrijedi petnaestak milijuna eura, a skautske službe najvećih klubova su upućenije od medija i twitteraša, pa procjenjuju da će Haliloviću s ovakvim izvedbama vrlo vjerojatno pasti cijena ako ostane u Maksimiru. Zato ni Dinamo nema vremena za gubljenje, kao što ga nema Alen ako želi postati pravi igrač – 'el niño rubio' morao bi otići već do kraja ljeta. (tportal.hr)
