U dobu visoko razvijenih tehnologija, kada nam ta ista tehnološka „čuda“ i pomažu a i štete, ne možemo a da se ne zapitamo kako su to ljudi živjeli i radili bez današnjih tehnoloških stvari. Danas nam je sva sila tehnologije na raspolaganju, u svakom pravcu našeg djelovanja.

A kako je to bilo nekada? Kako su ljudi živjeli, radili i stvarali bez modernih tehnoloških pomagala?

Stariji se sjećaju i znaju kako je to nekada bilo. Sa sigurnošću možemo reći da su bili i veseliji i zdraviji, raspjevaniji i manje stresni, manje depresivni a puno više druželjubivi nego što smo mi danas. Radili su i živjeli svoj posao i svoje živote, i pronalazili vremena, ako barem ništa drugo, za čovjeka pored sebe.

I nije taj život bio niti malo lagan. Valjalo je sve uraditi i pripremiti, a tehnologija ti je bila, skoro pa, potpuno nepoznata stvar.

Danas većinu tih poslova, radova, i nošnji možemo nazvati tradicijom.

U Rami još uvijek postoje i rade, nažalost iako ih je vrlo malo, ljudi koji odolijevaju modernome dobu, i koji svojim radom nastoje očuvati staru tradiciju.

Jedna od tih osoba je i naša sugovornica, Ramska majka, supruga i baka Anđa Šarčević.

Anđa, naime, svojim radom nastoji od zaborava oteti izradu ramskih narodnih nošnji. Danas, već na daleko poznata ramska narodna nošnja, jedan od simbola Rame, ima svoju posebnost u tome, što se cijela tka na ručno rađenom, drvenom, tkalačkom stanu i u tome tkanju se i „šara“, odnosno izrađuju se u bojama određeni motivi na nošnji.



Mada to sve na prvi pogled izgleda nezanimljivo i prevaziđeno, no taj dojam brzo se promjeni kada se vidi kako je to ipak sve samo ne jednostavno.
 
Sjećate li se svojih početaka?
„Prvi put sam sjela za tkalački stan kada sam imala trinaest godina, i od toga vremena ne prestajem. Moja pokojna mama me naučila kako se to radi, moje tetke, i naravno one stare ramske žene koje su to radile i puno vremena prije mene. Od tada sam zavoljela ovaj posao i još uvijek to radim“.

I radila je to Anđa u prvome redu za sebe, svoju obitelj, svoju djecu i unučad, svoju rodbinu, ali i za sve one koji su bili zainteresirani da kupe ove izvorne Ramske odjevne predmete.

Što najviše izrađujete od stare ramske nošnje?
„Radim sve. Radim odjeću i za žene i za muškarce, ali i za djecu, ali ipak puno više za žene, jer je ta odjeća daleko traženija od one za muškarce. Ženska odjeća je i šarenija, nekako veselija i ljepša od muške“.

I nastavlja nam pričati: „Glavni dio ženske odjeće je, kako je mi zovemo, košulja, koja se tka i u tkanju šara u isto vrijeme na stanu. Tih košulja ima po različitim šarama pa ih se tako i prepoznaje. Posebno to zna onaj stariji ramski svijet koji im je da kažem i davao „imena“. Pa tako imate recimo košulje koje se zovu skopaljka, bašča, nitnjača, uzdugulj, papiruša, kolača, dinaruša, đuluša, i još par njih koje su se nekada izrađivale po cijeloj Rami ali danas sve manje i manje“.

A od kuda dolaze ta imena za ramske košulje?
„Pa recimo evo papiruša je dobila ime tako što ju je jedna cura prva otkala po jednom komadu papira na kojem je pronašla određeni uzorak šare, i po njemu nazvala tu košulju. Uglavnom narod im je davao imena po šarama, ali i da bi ih se lakše razlikovalo“.

Koliko Vam vremena treba za izradu jedne kompletne nošnje, i koliko ta nošnja danas košta da bi se kupila, i može li se naručiti recima da napravite jednu kompletnu nošnju?  

„Naravno da se može naručiti da se napravi, samo treba odabrati koju želite, a za izradu jedne, recimo, ženske narodne nošnje meni treba negdje oko petnaest dana, od početka tkanja i šaranja, do šivenja, izrade kecelje i jeleka do „keranja“ i završetka da bi bila spremna za nošenje. A što se tiče cijene ona nije mala. Sama košulja koja je šarena i uređena košta oko 1000 KM. Sami materijal potreban za izradu nije baš jeftin, tako da i to utječe na cijenu“.



I dok nam pokazuje svoje radove, i priča o ljubavi prema ovoj tradiciji i svome poslu, upitasmo je koja joj je najdraža do sada izrađena nošnja?

„Sve su mi drage, ali ipak najdraže su mi one nošnje koje sam radila za svećenike, posebno franjevce. Uvijek je lijep osjećaj kada vidiš djelo svojih ruku koje netko nosi među velikom masom svijeta. Nekoliko sam ih uradila po narudžbi, uglavnom od članova njihovih obitelji“.

Dok gledamo kako Anđa započinje tkanje nove košulje, svjesni smo da će jednoga dana kada ova blaga i draga žena prestane sa ovim poslom, polagano izumirati i potpuno otići u zaborav jedinstvena tradicija ovih prostora. Otići će u povijest unikatni način izrade odjevnih predmeta i dodataka, koje je nekada imao svaki dom u Rami.
 

Anđi se najiskrenije zahvaljujemo što nas je ugostila i pokazala kako se čuva svoja tradicija, ali se i nadamo da će ipak netko među mlađim generacijama smoći hrabrosti i naučiti ovu staru vještinu izrade odjeće, koja je ipak na neki način svojstvena samo Rami.

Kroz fotografije i video donosimo Vam dio ramske tradicije otrgnute od zaborava.