1. Rama 1942.
Od kada postoji Rama nije ju zadesila veća tuga kao te kobne jeseni još kobnije ratne 1942. godine. U samo par dana četnici su pobili i poklali oko tisuću Hrvata Rame i uništili i zapalili više od 80% kuća i štala.
Tih dana Ramom je vladala tuga, očaj i bol, odjekivali su jacaji i plač preživjelih, a preovladavao je miris smrti i paljevine!
Pokopavani su ubijeni gdje je tko mogao, uglavnom na mjestu pogibije, u žurbi i strahu od povratka četnika. Potom je slijedila briga kako preživjeti nadolazeću zimu bez krova i hrane.
Dugo poslije rata to je bila zabranjena tema među ramskim pukom, a razlog je strah! Strah je proizvela činjenica da su poslijeratnu vlast u Jugoslaviji dobrim dijelom činili četnici preobučeni 1945.u partizane, a među njima je bilo i direktnih izvršitelja zločina u Rami te 1942.godine.
Tek pod kraj osamdesetih se počelo malo glasnije pričati o tim događajima pa je tada rođena ideja o izgradnji spomenika svim žrtvama četničkog pokolja, a bio bi smješten u dvorištu samostana na Šćitu.
O toj ideji i njezinoj realizaciji ne bih, o tome mogu oni koji su direktno sudjelovali pa su samim tim i kompententniji o tome govoriti, ali bih želio naglasiti da su se i to upetljali neki čudni ljudi i donijeli neke čudne odluke i izmjene glede izgleda spomenika i natpisa na njemu.
Više od pola stoljeća je šutnja i strah vladala Ramom, rijetki su govorili o tim vremenima i događajima, a još rijeđi su nešto napisali o tome.
Tek poneki partizanski kroničar bi se osvrnuo na te događaje ali sa svoga „pobjedničkog trona“ i iz svoga „pravoga kuta“!?
Nedugo poslije pada režima dolazi do rata, ali ovaj put se Ramljaci nisu dali iznenaditi i doživjeti sudbinu 1942., te se organiziraju i složno brane Ramu.
Ogromna je cijena plaćena, ali je Rama ostala ne pokorena i nisu ju gazile niti četničke niti druge horde zla!!!
I poslije Domovinskog Rata nastupa već poznata ramska šutnja pa nam opet neki drugi pišu povijest, ali povijest sličnu kao i poslije 1945. u kojoj smo mi bili na „krivoj strani“, a neki drugi su bili na „pravom putu“ ili ti „pravoj strani“!?
Onda na scenu stupaju neki čudni ljudi koji se nikada nisu slagali sa hrvatskom slobodom jer su baš oni Hrvate Rame držali pod kontrolom iz te svoje zone sumraka!
No, znali su oni da narod Rame njima ne vjeruje, ali su također znali i kome vjeruje pa su udružili snage i upriličili znanstveni skup na temu Rama u II. Svj.ratu.
I taman kad se čovjek ponada evo konačno će se nešto progovoriti na vječno zabranjenu temu slijedi razočarenje.
Razočarenje dolazi čim se pogleda sastav stručnjaka i „stručnjaka“ koji će nam rasvijetliti našu mračnu prošlost i otvoriti svijetliju budućnost?!
Neki čudni ljudi iz još čudnijih pobuda pozvaše još čudnije povjesničare i „povjesničare“ da nam otkriju istinu o nama, a zapravo se radi o još jednoj prevari i laži u nizu tih čudnih ljudi!
Možda je bilo bolje da smo ostali u „povijesnom mraku“ nego da nam taj mrak osvijetljuju „povjesničari“ koji sav svoj povijesni rad temelje na lažima i izmišljotinama!
Taj obiteljski tandem „povjesničara“ svoju „slavu“ stekao je izmišljajući i lažući o milijunskim jasenovačkim žrtvama jer su pisali povijest po narudžbi!
Umjesto da ispričaju istinu o četničkom pokolju u Rami toga kobnog listopada još kobnije 1942. godine oni su naglasak svoga mudrovanja stavili na pravdanje partizana koji su eto, bili dovoljno daleko, u Kutama, da pomognu Rami, ali su ustaše bili dovoljno blizu, u Bugojnu, ali nisu pomogli Rami mada je to bio većinski hrvatski prostor i k tome još ekstremno nastrojen!
Možeš zamisliti tu ekstremnost kada nisu imali ni vojske ni oružja???
Završiše taj „znanstveni skup“, „povjesničari“ se povukoše zadovoljno trljajući ruke jer su masno naplatili svoje mudrovanje, a usput su „prosvijetlili“ narod Rame i otkrili im istinu o „mračnoj prošlosti“!!!
Organizatori skupiše sva ta mudrovanja i ukoričiše ih u simboličnom nazivu „Rama 1942.“ te s ponosom preporučuju kako bi svaka ramska obitelj trebala imati to njihovo „remek djelo“!!!
No, ostaje pitanje koje traži odgovor, a ono glasi; što je bio cilj organizatora?
Ako je cilj zaista bio rasvijetliti taj period mračne povijesti onda bi se pozvali ljudi koji imaju što kazati i čija vjerodostojnost nije upitna!
Pozivajući najveće krivotvoritelje hrvatske povijesti dvadesetog stoljeća i tvorce famoznih milijun žrtava logora Jasenovac zasigurno nije bio cilj doći do istine!
Ako se pak zna da su među organizatorima bili i „učenici“ i „štovatelji“ tih „uglednih povjesničara onda je odgovor puno jasniji!!!
Ako je cilj i namjera organizatora i obavijen tajnovitošću, cilj i namjera tog „čuvenog dvojca povjesničara“ je jasan kao dan, osloboditi odgovornosti partizane i „antifašiste“ čiji su sastavni dijelovi postali i oni koji su poklali Ramu te kobne 1942. godine!
Ako smo mi zapali u takvu malodušnost pa nam je svejedno što se drugi šprdaju s našom prošlošću, a nas same to čak i ne interesira, onda sasvim sigurno onih naših preko tisuću pobijenih u nekoliko dana te 1942. godine bolno protestiraju iz svojih grobova bolnim kricima koje mi uporno odbijamo čuti!!!
2. „Čudni su putovi Gospini“
Ljeta gospodnjeg 1687. neki čudni ljudi pod još čudnijim okolnostima došli su u Ramu, poharali ju, pobili i popalili puno Turaka i njihove imovine i poveli sa sobom sve fratre i manji dio ramskog puka u Cetinsku krajinu.
Fratri su ponijeli sa sobom svu svoju pokretnu imovinu, misna ruha i sliku Majke Božije, čuvenu Ramsku Gospu.
Kolona je krenula od šćitskog samostana, kojeg je kažu zapalio fratar da ne padne u ruke nevjernika, preko Proslapske ćuprije, uz Klanac, preko Orašca i na Kamen.
Tu su stali, odmorili se i zadnji put pogledali Ramu.
Oproštaj je bolan i težak, pale su mnoge teške oproštajne riječi i potekle su mnoge suze za rodnim ognjištem i braćom i rodbinom koja je ostala, a kažu da je više ostalo nego što je otišlo!?
Tu na Kamenu je kako legenda kaže Gospe izrekla onu čuvenu rečenicu; „Moja Ramo, moja ljuta rano!“!!!
Poslije tog vremena bilo je teško za one koji su ostali u Rami, ali, Ramljaci su živjeli i preživjeli, često se tek životarilo, ali ipak preživjelo!
Prošlo je skoro 330 godina od te velike seobe da bi se netko sjetio obilježiti stazu Gospina odlaska.
I opet se skupiše neki čudni ljudi i trasiraše neku čudnu „Gospinu stazu“ koja nikome osim njima nije jasna, ali se svi pravimo kao da je sve uredu ili se to nas baš i ne tiče!?
Tko god želi provjeriti pravac kretanja toga zbjega vidjet će da je taj put vodio gore spomenutom trasom Šćit-Klanac-Orašac-Kamen-Vran-Tomislavgrad-Prisoje i dalje prema Sinju.
Tko je ikada išao pješice u Sinj ili barem pričao sa onima koji su išli vidjet će da se ide pravcem Rama-Šujica-Livno i dalje ka Sinju.
A ta čudnovata staza koju su obilježili još čudnovatiji ljudi ne ide ni jednom od navedenih trasa, ide negdje između, čak bliže ovoj trasi kojom idu hodočasnici.
I sad se postavlja pitanje što je stvarni cilj te staze?
Je li joj cilj obilježiti stazu Gospina odlaska iz Rame?
Je li joj cilj obilježiti stazu kojom Ramljaci hodočaste svojoj Majci u Sinj?
Ili je možda cilj bio uzeti lovu za takozvani projekt preko granične suradnje koji su financirali stranci?
Prva dva cilja su promašena, što bi Sinjani rekli „U NIŠTA“, a treći cilj je očito ostvaren, „projekt“ je „završen“, a lova je uzeta!?
Malo čudi da su stranci financirali nešto što nisu detaljno provjerili, što inače čine, ili je bili dovoljno spomenuti Gospu pa da stranci povjeruju ućoravo?
Tko imalo pozornije osmotri sve one putokaze od Šćita do Mokronoga može zaključiti samo jedno, „ČUDNI SU PUTOVI GOSPINI“!!!
3. Kralj Tvrtko protiv Male Gospe!
Bosna je trusno podneblje, možda najčudnije od svih, ako ne u seizmiološkom smislu onda u političkom svakako. Kažu da su naši preci Bogumili, a sudeći kakvi su im današnji potomci moglo bi se reći da ni đavlu nisu bili mrski! No, šalu na stranu, ovdje se radi o našoj zbilji koja ni u kojem pogledu nije sjajna ni bajna.
Analizu bih ostavio onima čiji je to posao, a samo bih se osvrnuo na nekoliko detalja koji se odnose na Ramu i Ramljake.
U ratu koji je vođen u BiH 1992.-1995. ratovao je svatko protiv svakoga, ali rat su započeli Srbi i Srbija koji su izvršili agresiju prvo k'o fol na Sloveniju, a kasnije za pravo prvo na Hrvatsku, pa na BiH i na kraju na Kosovo!
Poznato je kako se dalje sve odvijalo, kako je uspostavljena vlast i kako je tko prošao.
No, jedno je pravilo koje je vrijedilo za sviju, a to je tamo gdje si u većini nametni svoja pravila igre koja drugi mogu ili prihvatiti ili otići!
Mjenjani su nazivi mjesta, gradova, ulica, dana općine i ostalih blagdana sukladno željama i potrebama „pobjednika“ ili „većinskih“!
Obično se oni „manji“ bune ali se ništa ne mijenja jer se objasni „tako je i kod vaših tamo“!
U Rami je i po popisu iz 1991. bilo dvije trećine Hrvata, a trećinu su činili Muslimani, Jugoslaveni i pokoji Srbin.
Poslije rata je struktura znatno izmjenjena pa su danas Hrvati znatno brojniji.
U vremenu odmah poslije rata kad se život vraćao u normalu tadašnje O.V. je jednoglasno donijelo odluku da 8. rujna, Mala Gospa, bude dan općine Prozor-Rama. Kako su se Muslimani vraćali i uključivali u politički i društveni život Rame oni su uglavnom ignorirali obilježavanje Dana općine svojim izostancima sa svečanih sjednica i ostalih kulturnih i društvenih događanja.
Kako su Hrvati u BiH, što vlastitom neslogom što voljom Visokih predstavnika, gubili stečena prava tako su Muslimani Rame, što svojim političkim ojačavanjem što našom neslogom, postali važan politički čimbenik koji odlučuje o svemu!
Prvo su se javili pojedinačni politički aktivisti koji su tek spomenuli svoje nezadovoljstvo Danom općine, nazivom hrvatskog radija Rame, grbom i zastavom općine, imenima ulica,...
Dolaskom aktualnih koalicijskih partnera u općinskoj vlasti traženja su postala sve veća i sve žešća.
Unatoč činjenici da u O.V. koje broji 21 člana sjedi 16 Hrvata i 5 Muslimana te tri svemoćne ruke drže sudbinu Rame u svoje tri ruke!!!
Za probu su promijenili naziv hrvatskog radija Rama i džingl s kojim je taj radio godinama započinjao i završavao program što je prošlo skoro pa i ne zapaženo, uz tek poneko javno negodovanje koje nije imalo nikakvog učinka.
Kad su vidjeli da mogu što hoće onda su uputili partnerima u vlasti zahtjev za izmjenom Dana općine što su ovi ponudili u razmatranje sebi odanoj „intelegenciji“ i dijelu „male braće“.
Ovi su se odmah razletjeli tražeći neki prikladni nadnevak za novi Dan općine, a kako im ništa nije značilo ništa gdje se spominje Rama pa makar bio i Rex Rame, netko je pronašao da je kralj Tvrtko napisao neku Povelju Dubrovčanima pod Prozorom u Rami i to je to!?!?
Vidjeli su oni da u Rami može proći sve još ako se uokviri tamo nekakvim „znanstvenim skupom“ s ciljem uvjeriti neuki puk Rame kako su upravo tom Tvrtkovom Poveljom počeli naši početci!!!
A kako smo mi Ramljaci uz to što smo apsolutno podjeljeni, što druga strana obilato koristi pa i pored naših 16 ruku u O.V. njihove tri čine čudesa, još i brzo zaboravljamo pa je sve moguće.
Jedno je sigurno, a to je cilj ovoga „znanstvenog skupa“ nije otkrivanje naše slavne prošlosti već je cilj izmjena Dana općine!!!
Tvrtko je pisao Dubrovčanima davnih dana „pod Prozorom u Rami“ i nestalo je odavna i Tvrtka i Dubrovčana, i to je prošlost!
Puno je Ramske krvi proliveno i ramskih života palo za slobodu Rame, ove i ovakve Rame, i ONI nas obvezuju da Rama i ramska sloboda nije na prodaju i neće biti tema trgovanja!
Siguran sam da narod Rame neće izdati i prodati svoje žrtve kako bi to uradili pojedinci!!!
Od kada postoji Rama nije ju zadesila veća tuga kao te kobne jeseni još kobnije ratne 1942. godine. U samo par dana četnici su pobili i poklali oko tisuću Hrvata Rame i uništili i zapalili više od 80% kuća i štala.
Tih dana Ramom je vladala tuga, očaj i bol, odjekivali su jacaji i plač preživjelih, a preovladavao je miris smrti i paljevine!
Pokopavani su ubijeni gdje je tko mogao, uglavnom na mjestu pogibije, u žurbi i strahu od povratka četnika. Potom je slijedila briga kako preživjeti nadolazeću zimu bez krova i hrane.
Dugo poslije rata to je bila zabranjena tema među ramskim pukom, a razlog je strah! Strah je proizvela činjenica da su poslijeratnu vlast u Jugoslaviji dobrim dijelom činili četnici preobučeni 1945.u partizane, a među njima je bilo i direktnih izvršitelja zločina u Rami te 1942.godine.
Tek pod kraj osamdesetih se počelo malo glasnije pričati o tim događajima pa je tada rođena ideja o izgradnji spomenika svim žrtvama četničkog pokolja, a bio bi smješten u dvorištu samostana na Šćitu.
O toj ideji i njezinoj realizaciji ne bih, o tome mogu oni koji su direktno sudjelovali pa su samim tim i kompententniji o tome govoriti, ali bih želio naglasiti da su se i to upetljali neki čudni ljudi i donijeli neke čudne odluke i izmjene glede izgleda spomenika i natpisa na njemu.
Više od pola stoljeća je šutnja i strah vladala Ramom, rijetki su govorili o tim vremenima i događajima, a još rijeđi su nešto napisali o tome.
Tek poneki partizanski kroničar bi se osvrnuo na te događaje ali sa svoga „pobjedničkog trona“ i iz svoga „pravoga kuta“!?
Nedugo poslije pada režima dolazi do rata, ali ovaj put se Ramljaci nisu dali iznenaditi i doživjeti sudbinu 1942., te se organiziraju i složno brane Ramu.
Ogromna je cijena plaćena, ali je Rama ostala ne pokorena i nisu ju gazile niti četničke niti druge horde zla!!!
I poslije Domovinskog Rata nastupa već poznata ramska šutnja pa nam opet neki drugi pišu povijest, ali povijest sličnu kao i poslije 1945. u kojoj smo mi bili na „krivoj strani“, a neki drugi su bili na „pravom putu“ ili ti „pravoj strani“!?
Onda na scenu stupaju neki čudni ljudi koji se nikada nisu slagali sa hrvatskom slobodom jer su baš oni Hrvate Rame držali pod kontrolom iz te svoje zone sumraka!
No, znali su oni da narod Rame njima ne vjeruje, ali su također znali i kome vjeruje pa su udružili snage i upriličili znanstveni skup na temu Rama u II. Svj.ratu.
I taman kad se čovjek ponada evo konačno će se nešto progovoriti na vječno zabranjenu temu slijedi razočarenje.
Razočarenje dolazi čim se pogleda sastav stručnjaka i „stručnjaka“ koji će nam rasvijetliti našu mračnu prošlost i otvoriti svijetliju budućnost?!
Neki čudni ljudi iz još čudnijih pobuda pozvaše još čudnije povjesničare i „povjesničare“ da nam otkriju istinu o nama, a zapravo se radi o još jednoj prevari i laži u nizu tih čudnih ljudi!
Možda je bilo bolje da smo ostali u „povijesnom mraku“ nego da nam taj mrak osvijetljuju „povjesničari“ koji sav svoj povijesni rad temelje na lažima i izmišljotinama!
Taj obiteljski tandem „povjesničara“ svoju „slavu“ stekao je izmišljajući i lažući o milijunskim jasenovačkim žrtvama jer su pisali povijest po narudžbi!
Umjesto da ispričaju istinu o četničkom pokolju u Rami toga kobnog listopada još kobnije 1942. godine oni su naglasak svoga mudrovanja stavili na pravdanje partizana koji su eto, bili dovoljno daleko, u Kutama, da pomognu Rami, ali su ustaše bili dovoljno blizu, u Bugojnu, ali nisu pomogli Rami mada je to bio većinski hrvatski prostor i k tome još ekstremno nastrojen!
Možeš zamisliti tu ekstremnost kada nisu imali ni vojske ni oružja???
Završiše taj „znanstveni skup“, „povjesničari“ se povukoše zadovoljno trljajući ruke jer su masno naplatili svoje mudrovanje, a usput su „prosvijetlili“ narod Rame i otkrili im istinu o „mračnoj prošlosti“!!!
Organizatori skupiše sva ta mudrovanja i ukoričiše ih u simboličnom nazivu „Rama 1942.“ te s ponosom preporučuju kako bi svaka ramska obitelj trebala imati to njihovo „remek djelo“!!!
No, ostaje pitanje koje traži odgovor, a ono glasi; što je bio cilj organizatora?
Ako je cilj zaista bio rasvijetliti taj period mračne povijesti onda bi se pozvali ljudi koji imaju što kazati i čija vjerodostojnost nije upitna!
Pozivajući najveće krivotvoritelje hrvatske povijesti dvadesetog stoljeća i tvorce famoznih milijun žrtava logora Jasenovac zasigurno nije bio cilj doći do istine!
Ako se pak zna da su među organizatorima bili i „učenici“ i „štovatelji“ tih „uglednih povjesničara onda je odgovor puno jasniji!!!
Ako je cilj i namjera organizatora i obavijen tajnovitošću, cilj i namjera tog „čuvenog dvojca povjesničara“ je jasan kao dan, osloboditi odgovornosti partizane i „antifašiste“ čiji su sastavni dijelovi postali i oni koji su poklali Ramu te kobne 1942. godine!
Ako smo mi zapali u takvu malodušnost pa nam je svejedno što se drugi šprdaju s našom prošlošću, a nas same to čak i ne interesira, onda sasvim sigurno onih naših preko tisuću pobijenih u nekoliko dana te 1942. godine bolno protestiraju iz svojih grobova bolnim kricima koje mi uporno odbijamo čuti!!!
2. „Čudni su putovi Gospini“
Ljeta gospodnjeg 1687. neki čudni ljudi pod još čudnijim okolnostima došli su u Ramu, poharali ju, pobili i popalili puno Turaka i njihove imovine i poveli sa sobom sve fratre i manji dio ramskog puka u Cetinsku krajinu.
Fratri su ponijeli sa sobom svu svoju pokretnu imovinu, misna ruha i sliku Majke Božije, čuvenu Ramsku Gospu.
Kolona je krenula od šćitskog samostana, kojeg je kažu zapalio fratar da ne padne u ruke nevjernika, preko Proslapske ćuprije, uz Klanac, preko Orašca i na Kamen.
Tu su stali, odmorili se i zadnji put pogledali Ramu.
Oproštaj je bolan i težak, pale su mnoge teške oproštajne riječi i potekle su mnoge suze za rodnim ognjištem i braćom i rodbinom koja je ostala, a kažu da je više ostalo nego što je otišlo!?
Tu na Kamenu je kako legenda kaže Gospe izrekla onu čuvenu rečenicu; „Moja Ramo, moja ljuta rano!“!!!
Poslije tog vremena bilo je teško za one koji su ostali u Rami, ali, Ramljaci su živjeli i preživjeli, često se tek životarilo, ali ipak preživjelo!
Prošlo je skoro 330 godina od te velike seobe da bi se netko sjetio obilježiti stazu Gospina odlaska.
I opet se skupiše neki čudni ljudi i trasiraše neku čudnu „Gospinu stazu“ koja nikome osim njima nije jasna, ali se svi pravimo kao da je sve uredu ili se to nas baš i ne tiče!?
Tko god želi provjeriti pravac kretanja toga zbjega vidjet će da je taj put vodio gore spomenutom trasom Šćit-Klanac-Orašac-Kamen-Vran-Tomislavgrad-Prisoje i dalje prema Sinju.
Tko je ikada išao pješice u Sinj ili barem pričao sa onima koji su išli vidjet će da se ide pravcem Rama-Šujica-Livno i dalje ka Sinju.
A ta čudnovata staza koju su obilježili još čudnovatiji ljudi ne ide ni jednom od navedenih trasa, ide negdje između, čak bliže ovoj trasi kojom idu hodočasnici.
I sad se postavlja pitanje što je stvarni cilj te staze?
Je li joj cilj obilježiti stazu Gospina odlaska iz Rame?
Je li joj cilj obilježiti stazu kojom Ramljaci hodočaste svojoj Majci u Sinj?
Ili je možda cilj bio uzeti lovu za takozvani projekt preko granične suradnje koji su financirali stranci?
Prva dva cilja su promašena, što bi Sinjani rekli „U NIŠTA“, a treći cilj je očito ostvaren, „projekt“ je „završen“, a lova je uzeta!?
Malo čudi da su stranci financirali nešto što nisu detaljno provjerili, što inače čine, ili je bili dovoljno spomenuti Gospu pa da stranci povjeruju ućoravo?
Tko imalo pozornije osmotri sve one putokaze od Šćita do Mokronoga može zaključiti samo jedno, „ČUDNI SU PUTOVI GOSPINI“!!!
3. Kralj Tvrtko protiv Male Gospe!
Bosna je trusno podneblje, možda najčudnije od svih, ako ne u seizmiološkom smislu onda u političkom svakako. Kažu da su naši preci Bogumili, a sudeći kakvi su im današnji potomci moglo bi se reći da ni đavlu nisu bili mrski! No, šalu na stranu, ovdje se radi o našoj zbilji koja ni u kojem pogledu nije sjajna ni bajna.
Analizu bih ostavio onima čiji je to posao, a samo bih se osvrnuo na nekoliko detalja koji se odnose na Ramu i Ramljake.
U ratu koji je vođen u BiH 1992.-1995. ratovao je svatko protiv svakoga, ali rat su započeli Srbi i Srbija koji su izvršili agresiju prvo k'o fol na Sloveniju, a kasnije za pravo prvo na Hrvatsku, pa na BiH i na kraju na Kosovo!
Poznato je kako se dalje sve odvijalo, kako je uspostavljena vlast i kako je tko prošao.
No, jedno je pravilo koje je vrijedilo za sviju, a to je tamo gdje si u većini nametni svoja pravila igre koja drugi mogu ili prihvatiti ili otići!
Mjenjani su nazivi mjesta, gradova, ulica, dana općine i ostalih blagdana sukladno željama i potrebama „pobjednika“ ili „većinskih“!
Obično se oni „manji“ bune ali se ništa ne mijenja jer se objasni „tako je i kod vaših tamo“!
U Rami je i po popisu iz 1991. bilo dvije trećine Hrvata, a trećinu su činili Muslimani, Jugoslaveni i pokoji Srbin.
Poslije rata je struktura znatno izmjenjena pa su danas Hrvati znatno brojniji.
U vremenu odmah poslije rata kad se život vraćao u normalu tadašnje O.V. je jednoglasno donijelo odluku da 8. rujna, Mala Gospa, bude dan općine Prozor-Rama. Kako su se Muslimani vraćali i uključivali u politički i društveni život Rame oni su uglavnom ignorirali obilježavanje Dana općine svojim izostancima sa svečanih sjednica i ostalih kulturnih i društvenih događanja.
Kako su Hrvati u BiH, što vlastitom neslogom što voljom Visokih predstavnika, gubili stečena prava tako su Muslimani Rame, što svojim političkim ojačavanjem što našom neslogom, postali važan politički čimbenik koji odlučuje o svemu!
Prvo su se javili pojedinačni politički aktivisti koji su tek spomenuli svoje nezadovoljstvo Danom općine, nazivom hrvatskog radija Rame, grbom i zastavom općine, imenima ulica,...
Dolaskom aktualnih koalicijskih partnera u općinskoj vlasti traženja su postala sve veća i sve žešća.
Unatoč činjenici da u O.V. koje broji 21 člana sjedi 16 Hrvata i 5 Muslimana te tri svemoćne ruke drže sudbinu Rame u svoje tri ruke!!!
Za probu su promijenili naziv hrvatskog radija Rama i džingl s kojim je taj radio godinama započinjao i završavao program što je prošlo skoro pa i ne zapaženo, uz tek poneko javno negodovanje koje nije imalo nikakvog učinka.
Kad su vidjeli da mogu što hoće onda su uputili partnerima u vlasti zahtjev za izmjenom Dana općine što su ovi ponudili u razmatranje sebi odanoj „intelegenciji“ i dijelu „male braće“.
Ovi su se odmah razletjeli tražeći neki prikladni nadnevak za novi Dan općine, a kako im ništa nije značilo ništa gdje se spominje Rama pa makar bio i Rex Rame, netko je pronašao da je kralj Tvrtko napisao neku Povelju Dubrovčanima pod Prozorom u Rami i to je to!?!?
Vidjeli su oni da u Rami može proći sve još ako se uokviri tamo nekakvim „znanstvenim skupom“ s ciljem uvjeriti neuki puk Rame kako su upravo tom Tvrtkovom Poveljom počeli naši početci!!!
A kako smo mi Ramljaci uz to što smo apsolutno podjeljeni, što druga strana obilato koristi pa i pored naših 16 ruku u O.V. njihove tri čine čudesa, još i brzo zaboravljamo pa je sve moguće.
Jedno je sigurno, a to je cilj ovoga „znanstvenog skupa“ nije otkrivanje naše slavne prošlosti već je cilj izmjena Dana općine!!!
Tvrtko je pisao Dubrovčanima davnih dana „pod Prozorom u Rami“ i nestalo je odavna i Tvrtka i Dubrovčana, i to je prošlost!
Puno je Ramske krvi proliveno i ramskih života palo za slobodu Rame, ove i ovakve Rame, i ONI nas obvezuju da Rama i ramska sloboda nije na prodaju i neće biti tema trgovanja!
Siguran sam da narod Rame neće izdati i prodati svoje žrtve kako bi to uradili pojedinci!!!
Ivan Filipović
Stavovi izneseni u kolumni su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav portala Rama-Prozor.info
